zmajz je napisao/la:Ma, sad sam išao malo pažljivije čitati vaše komentare, pa se premišljam... Moja ideja je na jednom drugom tragu, da iskoristimo i pozitivne ideje Rozenblitovog OTlja.
Naime, veliki problem kod dosadašnjih riješenja, pogotovo A klasa, jeste velika disipacija i mala efikasnost. Meni je pala na pamet A + B klasa iz nekadašnjih Technicsovih tranzistoraca, daklem ići na PP varijantu tako da većina cijevi radi u B klasi, a samo par ili dva da rade u A klasi (2-3-4W) gdje je sve i najosjetljivije. Slično je funkcioniralo i Quadovo curent dumping pojačalo. Eto to bi bila osnovna ideja. Sad se idem pokrit preko glave da me niko ne vidi.
Ideja uopce nije losa ali nije na zalost prakticno izvediva s triodnim izlaznim stupnjem, pri tome mislim reci da je kolicina dodatne elektronike pozamasna i postavlja se pitanje je li to preveliko izazivanje vraga zvanog stabilnost i pouzdanost, a sve u svrhu postizanja vece stabilnosti i pozudanosti. Pri tome ograda koji je i sstrsat spomenuo, quad current dumping je druga prica.
Dakle, ako se vratis nazad na onaj moj opis potencijalne prerade Rozenbilta, primijetit ces da sam tamo za dati okvirni izracun snage i napajanja napisao da se on temelji na radu u klasi AB gdje je zapravo dominantno ono B. Struja mirovanja mora biti dosta niska samo zato da se staticka disipacija smanji, zato da bi ostalo vise mjesta za dinamicku. Na tome se upravo temelji gotovo svaki 'prakticni' PP OTL, inace bi, striktno postujuci limite, rad u bogatijoj klasi AB ili cak klasi A zahtijevao desetke cijevi samo za par W.
Ono sto zelim reci je da u tom slucaju nema bas puno mjesta daljnjem smanjenju struje mirovanja kako bi izlazni stupanj odgovoran za vecinu strujnih potreba radio u klasi B ili cak C, s obzirom da smo u startu blizu tome. No, postoji jos bare 3 opcije:
1) rad u klasi G ill H, (ovisno o tome tko kako interpretira takav rad, o tome se nikad nisu slozili, cak je inicijalno naziv za to bio klasa E). Radi se o pojacalu koje varira naponnapajanja ovisno o potrebnom izlaznom signalu kako bi se time optimizirala disipacija. U principu, ili se napajanje mijenja skokovito, povecavajuci se na vecu vrijednost kad izlazni napon dostige neki limit, ili se radi o dva izlazna stupnja spojena u seriju, pri cemu jedan radi s nizeg napajanja, a kad se ono 'potrosi', preuzima onaj drugi koji cijeli prethodno navedeni stupanj podize na vece napajanje akko bi mogao pratiti zeljenu amplitudu izlaznog signala. Sklopovski je to zapravo dosta slicno. Problem ovakvih konstrukcija je 'preslusavanje' procesa komutacije s jednog na drugo napajanje (bilo skokovito ili pracenjem zeljenog izlaznog signala) u izlaz. Kod elemenata koji imaju pentodnu karakteristiku, varrianje napona napajanja se radi jako visokog unutrasnjeg otpora vrlo slabo prenosi u izlaz. Kod trioda, napajanje je spojeno s izlazom preko vrlo niskog unutrasnjeg otpora triode - pogotovo za OTL zelimo da je to cim manje. Radi toga bi s triodnim izlaznim stupnjem bilo velikih problema s time. S pentodnim bi to svakako bilo ozvedivo, no u oba slucaja je cijevna izvedba takvog napajanja i komutatora izuzetno neprakticna, i dobici ne bi opravdali kompliciranje i dodatne gubitke, pa je tako nesto prihvatljivo samo za pentodni OTL s poluvodickim komutiranjem ili modulacijom napona napajanja.
2) Nesto poput Krell Sustained Plateau Bias (SPB) sustava. Ovdje se radi o varijabilnoj struji mirovanja koja izlazni stupanj drzi u klasi AB s naglaskom za A za niske razine izlaznog signala, a prelaskom neke granice prelazi u klasu AB s naglaskom na B, s time da ostaje u tom rezimu tako dugo dok se odredjeno vrijeme ne pojavi izlazni signal preko spomenute granice. Tocan polozaj granice, struje mirovanja i vrijeme ostanka u radu s smanjenom strujom mirovanja je problematika koja zahtijeva puno simulacije i eksperimentiranja. Ukoliko se moze ostvariti relativno blag prelazak s jedne na drugu struju mirovanja, ovo je upotrebljiv pristup ali on ne povecava efikasnost, stovise, cak je i smanjuje, samo ujednacava kolicinu generirane topline optimizirajuci struju mirovanja prema trenutnoj amolitudi izlaznog signala.
3) Quad Current Dumping.
Ovo je zapravo naziv koji je dao marketinski odjel i uopce ne objasnjava sto se tocno desava u toj topologiji. Radi se zapravo o formi feedforward error correction-a s kojom je omoguceno da najveci dio strujne ekskurzije daje izlazni stupanj u klasi B ili blagoj klasi C. Nema nikakvoig razloga zasto taj pristup ne bi bio primjenjiv u cijevnoj tehnici opcenito, pogotovo u OTL pojacalu, uzevsi u obzir neke sitnije zamke koje se ipak mogu izbjeci. No, postavlja se pitanje koliki je zapravo dobitak. Cijevi su elementi s relativno malom strminom i blagim zakrivljenjima prenosne karakteristike. To znaci da je zapravo gotovo nemoguce postici rad u cistoj klasi B, osim mozda u slucaju drive-a kroz G2 za pentode ili beam tetrode (problem s time je povelika struja i naponski hod, i najcesce se rijesava poluvodickim slijedilom). Iako u principu CD radi jos bolje s takvim elementima, nestaje njegova prednost u pogledu efikasnosti pojacala, a ostaje samo ona koja se tice smanjenih izoblicenja (uz ogradu o primjenjivim opterecenjima i naksimalnoj brzini promjene ulaznog signala). Sto je jos gore, svaka cijev ima grijac, a kod snagatorica za vekike struje on je pozamasan i generira prilicno topline. Radi toga dolazimo do situacije da cijev samim svojim postojanjem u sklopu cak i s nula struje, u slucaju PL504 generira 8W topline, a u niskostrujnoj klasi AB to se mozda poveca na 12W. kada bi cijev bila posve ugasena, generiralo bi se 4W manje, dakle 33% manje u stanju mirovanja, no to bi se vrlo brzo istopilo s pojavom signala, dok bi za vece snage prakticki situacija u odnosu na klasican pristup bila nepromjenjena.
Moram napomenuti da mi se cini da se vodis onom izjavom u Rozenbiltovim dokumentima da totem-pole push-pull ima najmanje generiranje topline u odnosu na sve topologije. To je jednostavno glupost. U praksi se da lako pokazati da se SVE PP-topologije daju svesti na zajednicki model, i da je disipacija uz iste uvjete (napajanje, struja mirovanja, opterecenje) apsolutno jednaka. Iskreno, ta njegova izjava me najvise razocarala od svega o cemu on zbori u svojim tekstovima, jer pokazuje neznanje na elementarnom nivou, i sto je jos gore, to se neznanje skriva 'dokazom' u obliku recenice koja doslovno glasi 'i to cinjenica'. To sto je netko rekao da je nesto cinjenica nije nikakav dokaz nicemu, i tako nesto moze ocekivati valjda samo od amerikanca, jedino su oni toliko puni sebe kad nesto ne znaju. Nitko, a pogotovo ne inzenjer ne bi smio tako rabiti tu recenicu, kao sto nas uci najnotorniji primjer takve upotrebe, vezan za izvjesnog Paul Joseph Goebbels-a za vrijeme 3. reicha.
Tu cu jos dodati jednu stvar - uz nesto prerezanih vodova i par brika te kondenzatora, iz postojece je topologije moguce sasvim fino sloziti upotrebljivi OTL, naravno uz postovanje pravila o kojima sad pricamo u ovoj temi na generalnom nivou. Ta topologija nije ni po cemuposebna niti nevidjena osim po tome da ima par gresaka, koje cak nije tesko ni popraviti. Drugo je pitanje je li optimalna po pitanju cijene, kompliciranosti ili pozudanosti. Rekao bih da je tu negdje s jos nekoliko takvih sto DIY sto komercijalnih OTL projekata, a sad, ideja je vidjeti moze li se o istom trosku dobiti nesto bolje - ako vec samo po pitanju pouzdanosti, to je itekakav dobitak.
. Visokoomski freischwinger zvucnik direktno zakvacen na lampu