axel.per.lindkvist je napisao/la:Pozdrav,
Novi sam na forumu i impresioniran sam kolicinom informacija koju sam procitao. Vidi se da ucestvuju dugogodisnji znalci s mnogo iskustva. Ja tek formiram hi fi sustav (malo kupovno, malo mislim samogradnju DAC, pre i power te zvuènici) pa me interesiraju neke informacije o kojima nemam dovoljno iskustva - u prvom redu sampling i kvaliteta zvuka koji se dobije na hifi zvucnicima.
Ja o svemu iman neko misljenje, ali nisam potpuno siguran u kojem formatu prikupiti pjesme. Dakle, ako mi moze netko odgovoriti koji je format najbolji za hi fi 16b/42k, 24/96k 24/192k ili 1/2.8M ili 1/5.6M?
-Može li netko poredati ove formate po kvaliteti, nije valjda CD najgori?
Imam SACD pleyer, a namjeravam ga zamjeniti s audio bluray oppom pa me interesira kako mogu prebaciti SACD s medija u raèunalo na tvrdi disk. Citao sam na forumu da se to ne može jer je problem s MLP zastitom. Moze li mi netko objasniti kako izbjegnuti MLP zastitu - ima li neki program?
Kad sa SACD medija slušam CD sloj uvijek je slabiji, na slušalicama (Audio Techinica), od SACD sloja. Neki kažu da SACD nije medij nego DVD. To ne razumijem zar DVD nije medij?
-Kako SACD sloj moze biti bloji, ako je nastao od starih snimaka npr. iz 80-tih godina s analognog magnetofona?
Mogu li ja svoje CD pretvorit u SACD pa da zvuk bude bolji?
znam da sam postavio mnogo pitanja ali Pliz help...
Pozdrav,
Axel
Razlikujem elektrone i feferone...
Relativno mnogo pitanja ali pokazuju da ti fale neka osnovna znanja.
Za pocetak, vrlo je nezahvalno usporedjivati analogni i digitalni zapis jer ta usporedba uopce nije jednostavna. Na to cu se vratiti malo kasnije...
DVD i CD su mediji, SACD, DVD audio i sl. su formati zapisa na taj medij. U slucaju tzv. CD (audio) zapisa se jako cesto mijesa pojam medija i zapisa jer je CD kao medij izmisljen za zapis audio podataka, a tek je kasnije kao medij rabljen i za puno toga drugoga, od cistog nosaca podataka (programi, slike, generalno fileovi citljivi na racunalu koje radi pod nekim od popularnih operativnih sustava). No, danas razlikujemo 3 vrste optickih medija, CD, DVD, BluRay. Na njih je moguce zapisati svasta. Tako se npr. i na DVD medij moze zapisati digitalizirani audio signal u CD formatu, no naravno da ce to moci citati samo hardware koji uopce moze citati takav medij, no dobro je pitanje hoce li i format moci ispravno interpretirati (u mnostvu slucaja je, iako hardware podrzava, mogucnost citanja ostala nepodrzana u software-u). Slicno, moguce je DVD zapis zapisati na CD medij (naravno ako je dovoljno kratak da stane u raspolozivi kapacitet) i takav ce CD medij cak i prepoznati vecina DVD playera, no moze doci do problema s citanjem jer brzina prenosa podataka s CD medija moze biti nedovoljna, iako je zapis sam po sebi ispravan.
Tamo negdje u praskozorje covjecanstva (citaj ranim osamdesetima proslog stoljeca

), pojavio se CD medij sa svojim 'native' formatom zapisa digitaliziranog audio signala. S vremenom se enkapsulacijom drugih formata u taj format omogucilo spremanje opcenito datoteka na isti taj medij, da bi se nakraju napravile i verzije medija koje omogucavaju zapisivanje i cak brisanje. Borba oko formata je dosta dugo trajal, pa kad je nastala nova generacija medija, konkretno DVD, sam medij nije unaprijed predvidjen za bilo kakav odredjeni format ili vrstu zapisa - odakle mu i ime: Digital Versatile Disc - tj. digitalni disk spsosban za razne namjene. Prvi zapis koji se pojavio je DVD video, s obzirom da je kapacitet podataka bio toliki da je omogucavao upotrebljivu duljinu zapisa videa relativno visoke kvalitete, sto primjerice CD-video i CD-i formatima nije uspjelo (kvaliteta je u najbolju ruku bila usporediva s VHS kazetama, za visu cijenu i s kapacitetom manjim nego sto je trebalo za sat vremena zapisa). Kad se pojavila ideja audio zapisa visoke rezolucije, nastala je borba izmedju dva formata, DVD-audio i SACD. Oba tehnoloski govoreci koriste DVD medij, no nacin organizacije zapisa kao i ideja kakvi se podaci zapravo pisu je sasvim drugacija. Sve se ovo odnosi na uporabu takvih medija u 'stand-alone' playerima, ako se govori o racunalu, onda format zapisa na mediju i sadrzaj zapisa moguimati mnogo vise kombinacija.
Jos jedna stvar koja je dodana u tandarde zapisa na medij tipa DVD je zastita podataka od kopiranja, vjecni problem zastite autorskih prava, ili boje receno, profita izdavackih kuca. Problem skidanja zapisa s medija i spremanje u nekom drugom formatu ili na neki drugi medij se gotovo u pravilu odnosi na probijanje ove zastite. SACD zapis koristi svoj specificni standard zastite i za razliku od DVD audio zapisa nije komprimiran. DVD-audio zapis u multikanalnom formatu ne stane na single-layer DVD ako se radi o 24/192 formatu, tako da je uvedena MLP kompresija. MLP je lossless kompresija, tj. nema gubitka informacija, prije i poslije kompresije podaci su isti bit po bit (bit perfect). No, licenca za MLP dekompresiju je u startu bila uzasno skupa, a za kompresiju jos gore - sto je itekako doprinjelo samoubojstvu tog standarda.
Popularni OCM formati su 16/44.1, 16/48, 24/96, 24/192. Nesto manje popularni su 24/88.2 i 24/176.4 koji se baziraju na multiplikaciji sample rate-a originalnog CD formata, 44.1k sampling. Usput, SACD se takodjer bazira na CD formatu sto se tice sampling rate-a, konkretno radi se o 44.1k x 64 = 2822.4k. Najmanje popularan je tzv. double-rate DSD je dvostruki sampling DSD, 5644.8k. Da sad ne ulazim u specificnosti, PCM je optimiziran za jednostavno sampliranje klasicnim konverterima, tzv. Nyquist sampling. DSD je prirodan nacin (poprilicno doradjen) na koji se podaci dobivaju iz sigma-delta ADC-a s tzv. noise-shaping-om. PCM _FORMAT_ (za razliku od stvarnog zapisa) ima teoretsku rezoluciju samog zapisa (24 bita, primjerice) uz teoretsku gornju granicnu frekvenciju Fsampling/2. Medjutim, prakticki niti jedan danasnji AD ili DA konverter ne koristi nyquist sampling (gotovo je nemoguce izvesti klasicni 24-bitni konverter!), vec upravo sigma-delta s noise shaping-om, tako da sam zapis u praksi nikad nema teoretske karakteristike, kao npr. konstantnu rezoluciju od 0 do Fs/2 Hz, vec je stvarna rezolucija manja od teoretske (sto je zajednicka karakteristika svih konvertera jer je 24 bita ostavljeno kao mjesto za napredak iako se u stvarnosti radi o samim fizikalnim granicama elektronickog procesiranja signala), i varijabilna je s frekvencijom - kao DSD. No, za razliku od DSD-a, PCM format zauzima mjesto i za onaj dio koji je teoretski, sto na neki nacim znaci da je DSD optimalnije kodiran (radi cega nije bila potrebna kompresija tipa MLP). Dakle, DSD _NE_ koristi MLP kompresiju.
Kao sto se normalno dogadja u SD-konverterima koji na izlazu daju PCM format, i DSD je moguce konvertirati u PCM, priblizno 24/176.4, no ovdje se gubi glavna prednost DSD-a - minimalna kolicina procesiranja i time upliva u signal. Prava korist od DSD-a je samo u slucaju da je i hardware prilagodjen DSD reprodukciji, sto na zalost u najvecem broju nije vise slucaj cak ni kod stand-alone playera, pogotovo ako se radi o playeru i za DVD video.
Na kraju rijec o masterima. Bitno je znati da se medij za masterrianje uvijek bira tako da tokom procesinga u studiju gubici koji nastaju budu na razini koja je ispod najvece preciznosti krajnjeg medija. Prikazano digitalno, ako je preciznost 16-bitnog zapisa 1/32767 (ne zaboraviti da 16 bita ima 65536 stanja ali pola prikazuje pozitivne a pola negativne vrijednosti), greske, sum, izoblicenja i sl. mastera bi trebale biti manje od te cifre. Ovo je ujedno razlog zasto PCM format (ukljucivo digitalni master) podrzava 24 bita, iako realno nije oguce izvesti konverter s tom rezolucijom - da se greske gomilaju u bitovima koji ne sadrze korisnu informaciju. Kod analognog masteringa se ovakve cifre izrazavaju kao odnos signal-sum i dinamika, u dB ali konceptualno to je zapravo ista stvar.
To povlaci da su naravno najbolje snimke (ili bi barem trebale biti) one 'sirove' prije bilo kakvog mixdown-a. Buduci da je analogno procesiranje potencijalno teze izvesti s malim uplivom na krajnji rezultat, uvijek se tezilo da original ili barem master bude znacajno kvalitetniji nego sto je uopce moguce pohraniti na krajnji medij. Radi toga je kvaliteta SACD-a (primjerice) uzetog s istog mastera kao za CD veca - zato jer je DSD sposoban vise od te vece rezolucije originalnog mastera pohraniti na SADC medij. Naravno da postoje i takvi masteri od kojih je i CD zapis 'kvalitetniji', i naravno da takvi nece biti nista bolji na SACD-u. No, postoji mogucnost da su arhivirane originalne snimke, pa se moze izvesti remastering - tj. ponovni mixdown, pri cemu se vracamo opet na teoretski kvalitetniji materijal.
Bitno je reci da je ovjde upliv osobe koja je radila snimke, procesing, mixdown itd izuzetno velik. Takodjer je vrlo vazno za sto je u originalu radjen master - pravi majstori su znali primjerice kako dodatno podesiti tonalni balans mastera, da bi nakon rezanja za LP balans bio neutralan, poznavajuci sonicni karakter opreme za rezanje. Direktan prenost takvog mastera na primjerice SACD ce dati drugacije zvuceci materijal, koji nije nuzno bolji. Mi koji se sjecamo pocetaka CD-a i reizdanja LP mastera i remastera na CD, sjecamo se i poprilicno promasenih uradaka koju su na CD-u svucali losije od LP-a, iz cega su mnogu zakljucili kako CD format ne valja... sto se kasnije pokazalo netocnim. Cinjenica jest, ipak, da su DSD i hi-res PCM barem teoretski sposobni za bolje, ali sposobnosti formata zapisa su daleko od garancije kvalitetnog materijala.