Postao/la ilimzn » 22 kol 2011, 20:07
Po prirodi stvari zobeli su opterecenje na visim frekvencijama. Inace sluze za kompenzaciju porasta impedancije opterecenja radi induktiviteta istog, ili spojnih vodova. Kod izlaznih stupnjeva koji rade kao slijedilo, u tom se slucaju pojacanje moze vrlo pribliziti jedinici, sto znaci da bilo kakav povrat signala na ulaz izlazni stupanj pretvara u oscilator - jedna od funkcija zobel mreze je da to sprijeci.
Provjerio sam proceduru, 50kHz, 15Vrms u 8 ohma (cca 28W) - to je inace pravo mucenje za svako pojacalo.
50kHz je zato jer izoblicenje za ovakvu topologiju raste vrlo brzo s porastom frekvencije, tako da je iznos izoblicenja povecan pa je i lakse utrimati minimum.
Ipak, ovakva bi procedura za vecinu danasnje produkcije pojacala bila opasna po zivot, uglavnom zato jer hladila nisu dimenzionirana za konstantnu disipaciju koja je potrebna, vec za muzicki signal, a k tome jos neka pojacala pocinju patiti od tzv. cross-conduction-a, tj. pretakanje struje direktno iz + u - granu jer se izlazni tranzistori ne stignu iskljuciti prije nego im se komplementi ukljuce. U stvrnim audio signalima udio ovih frekvencija je i na maksimalnoj snazi sigurno za red velicine manji. Na kraju, ostaju zobel mreze, koje se na ovoj frekvenciji mogu poprilicno zagrijati, pa i zadimiti, upravo zato jer su dimenzionirane za realni audio signal a ne za konstantnu ultrazvucnu sinusoidu.
Ja sam doduse testirao kako to izgleda ali s obzirom da ne mogu adekvatno provjeravati grijanje i izoblicenje, rabio sam drugaciju proceduru.
Ta procedura doduse isto tako moze biti tezak zalogaj za pojacala, ali barem koncentrira grijanje na hladila izlaznih tranzistora. Radi se o tzv. backdriving metodi, gdje se signal injektira iz pomocnog pojacala u izlaz mjerenog pojacala, kroz otpornik. Otpornik sluzi da se njime definira iznos struje koji injektiram u izlaz mjerenog pojacala. Time je mjereno pojacalo prisiljeno drzati izlaz na nuli unatoc izmjenicnoj struji koja tece u njega, sto znaci da su izlazni stupnjevi uvijek naponski oko nule, tj. u podrucju preskocnih izoblicenja.
Kada bi mjerno pojacalo bilo idealno, na njegovom izlazu bi se vidio atenuirani iznos mjernog signala, mjerna struja, puta unutrasnji otpor pojacala. Obicno tu govorimo o nekim desecima do stotinama milivolti. Medjutim, radi toga sto pojacalo nije idealno, te izoblicava oko nule, unutrasnji otpor nije idealan, vec nelinearan, i to tako da ono sto vidimo na izlazu predstavlja u manjoj mjeri komponentu proporcionalnu mjernoj struji, a u vecoj mjeri upravo razliku radi izoblicenja.
Valja znati da tokom mjerenja mjerenom pojacalu zivot bas nije lak jer ta procedura simulira nesto slicno posve jalovom opterecenju (maksimalna struja uz minimalni izlazni napon), sto je u ovom slucaju zapravo pozeljno, jer imamo neku vrstu najgoreg slucaja.
Srecom, u praksi nema smisla koristiti velike struje s obzirom da je bitan onaj dio strujne eksurzije koji je reda velicine struje mirovanja, upravo zato jer nas zanima preskocno podrucje rada.
Sama procedura zahtijeva izvor signala i pojacalo koje nije kriticno, pri cemu funkciju izvora sasvim dobro moze odraditi i CDP, te osciloskop i otpor koji uz amplitudu signala iz pojacala (odabranu po prilici da pomocno pojacalo radi blizu pune snage) daje struju zeljenog iznosa. Pozeljno je da je izoblicenje pomocnog pojacala cim manje, ali nije kriticno - naime, signal iz njega ce skupa s njegovim izoblicenjima biti jako atenuiran odnosom otpora izmedju izlaza pomocnog i mjerenog pojacala, i unutrasnjeg otpora mjerenog pojacala, a i taj signal je zapravo manja komponenta u signalu koji ce se vidjeti na izlazu mjerenog pojacala pomocu osciloskopa. Drugim rijecima, greska radi izoblicenja pomocnog pojacala je smanjena mnogo puta, i u praksi je zanemariva. Ako je izoblicenje pomocnog pojacala 1%, kod tipicnog mjerenja ce ono unositi 10-100 puta manju gresku - a i bez toga, 1% greska u iznosu izoblicenja koji mjerimo, zaista nije bitna.
Treba malo iskustva da se iz kvrgoide na osciloskopu zakljuci dominantni harmonik u izoblicenju, no poanta je naravno minimizirati amplitudu i kvrgavost onog sto se vidi na osciloskopu, bez puno mudrovanja, pazeci da se ne pretjera s strujom mirovanja. Idealno, ono sto treba postici je jako atenuirana slika signala koji izlazi iz pomocnog pojacala.
Postoje razne rafiniranije verzije te metode, gdje se uz osciloskop mjeri spektralnim analizatorom, pa se moze zakljuciti kakav je harmonicki raspored u izoblicenom signalu. Ovdje je vec puno vaznije tocno s kakvim se pojacalom i signalom mjeri, kao i kakvo se pojacalo mjeri, jer rezultati mogu navesti na krivi put. Ova je metoda ipak najbolja za ustimavanje nekakvog skupnog minimuma izoblicenja, iako ce iskusno oko u kvrgoidi na osciloskopu vidjeti i aproksimativni pokazatelj karaktera izoblicenja.