Dovodjenje kompenzacije na emiter jednog od LTP tranzistora je svakako dobra ideja ali ne i idealna ukoliko se ne radi o diferencijalnom signalu. Naime, vecina tog signala ce biti common mode, odnos izmedju njegovog djelovanja na lijevi i desni emiter je zapravo odnos izmedju pojacanja lijevog tranzistora koji nema degeneracije (signal je doveden direkt na emiter) i desnog, koji ima degeneraciju za taj signal u vidu dva emiterska otpora u seriju. Ono sto na visokim frekvencijama kvari tu racunicu su naravno kapaciteti. Sto se tice tranzistora, oni su takvi kakvi jesu, ovisni o tranzistorima i tu se ne moze bitno mijenjati, ostaje rezidualni kapacitet strujnog izvora, i, vrlo bitno u realnim uvjetima (npr. kod koristenja potenciometra na ulazu) efektivna impedancija izvora. U ovakvoj je situaciji kapacitet ulaz-masa prakticki obavezan, inace se kod pomicanja potenciometra mijenja efektivna impedancija izvora i s njom filter kojeg cine ona i Cbe tranzistora, tako da se moze dogoditi da impedancija Cbe bude manja od efektivne impedancije izvora, cime kompenzacija djeluje s smanjenom efikasnoscu (ili jos gore). Idealno bi bilo imati diferencijalni signal iz kojega bi se izvela ovakva kompenzacija na oba emitera ulaznog LTP-a no ovdje je to nemoguce. Jedno rijesenje koje nije bas sasvim ocekivano je povecanje rezidualnog kapaciteta strujnog izvora u repu LTP-a. Time se na spoju degeneracijskih otpora stvara tocka nize impedancije na visokoj frekvenciji, cime je sprijeceno da signal kompenzacije 'bjezi' na desnu stranu LTP-a i djelom postaje common mode. Ta ista tehnika doduse degenerira ulazni diferencijal (suma struja lijeve i desne strane nije vise konstanta) u dva odvojena pojacala ciji su izlazi spojeni protufazno preko strujnog zrcala, no i to je vrsta diferencijalnog pojacala. Jos jedna alternativa je spajanje RC mreze sa desnog emitera prema masi. Impedancijski ta bi mreza trebala imati cim slicnije karakteristike kao kompenzacijska mreza spojena na lijevi emiter. Eto, nekoliko ideja...
Sto se tice koristenja pravokutnog signala u simulatoru, uvijek ga treba sloziti realno, jer je u simulatoru doslovno moguce napraviti kvadratni signal s vremenom porasta prakticno nula, sto je u stvarnosti nemoguce. U tom smislu je zapravo ponekad pozeljno staviti na ulaz i za tu vrstu simulacije RC filter ali s gornjom granicnom frekvencijom reda MHz. Svako pojacalo s povratnom vezom nuzno pokazuje graf slican onom uzasu kad se simulira s 'idealnim' kvadratom, to je jednostavno stvar idealizirane fizike simulatora, gdje ne postoje parazitni induktiviteti i kapaciteti. No buduci da simulator radi s diskretnim vremenom, cak i idealizirani kvadratni signal nema beskonacnu brzinu brida (u protivnom bi bila cijela hrpa dijeljenja s nulom u pokusaju da se rijese matrice koje predstavljaju mrezu elemenata koji se simuliraju), no rezultat mozemo gledati kao pobudjivanje kvadratnim signalom sklopa koji ima 'gotovo idealne' elemente, ciji parazitni elementi cine titrajne krugove s vrlo visokim rezonantnim frekvencijama i Q faktorima (realni parazitni elementi bi poprilicno usporili stvari). Ovdje treba biti dosta pragmatican i koristiti iskustvo na prakticnom sklopu kao kriterij. Valja zapamtiti da je simulator (uz kvalitetne modele) jako dobar u prikazivanju STO se dogadja (naravno ako znamo kamo treba gledati), ali u ovakvim rubnim/ekstremnim slucajevima jako los u pokazivanju KOLIKO se nesto dogadja. Kojekakve cudne pojave u simulatoru itekako ukazuju na kriticne tocke sklopa ali vise treba uzimati u obzir da se uocila neka pojava, nego koliko je njena magnituda, dok se ne 'uhvati' mehanizam njenog pojavljivanja. Onda se shema u simuatoru 'nakiti' elementima koji priblize istu realnom svijetu pa se i vidi realnija situacija, tako da ono sto u idealiziranoj shemi izgleda katastrofalno ne mora nuzno biti ni izbliza toliko alarmantno (a cesto uopce i nije alarmantno) za stvarni sklop.