Zadnjih dana se Precednik prisjetio da u arhivi imam jedan projekt koji je dosta obećavao, ali iz nekog razloga (objašnjenje slijedi), nikada nije kao takav bio dovršen.
Tek uvidm u datume na slikama, morao sam si priznati da je od tada prošlo više vremena nego što sam mislio - više od četiri godine.
Namjera mi nije uprizorivati još jednu "savršenu topologiju" ili izazivati bilo kakve reakcije već ukazati na nekoliko detalja koji će manje iskusnim samograditeljima možda pomoći kod daljnjih promišljanja te potaknuti kakvu ideju.
Oni koji su po uputama više ili manje bezbolno napravili neki od konkretnih projekata (prevenstveno mislim na DAH) uvidjeli su da to nije neka velika mudrost, pogotovo kada se ima ovolika podrška foruma.
Radi se, doduše o jednostavnim projektima koji unatoč tome sigurno pružaju nesrazmjerno više od uloženog.
O 6c33 cijevi je dosta pisano i moram priznati da je navedeno dosta kontroverznih stvari.
Činjenica je da su neujednačene kvalitete i karakteristika (što i nije neki nedostatak za ono za što su bile namijenjene) pa samograditeljima često zadaju dosta problema.
Osim samog postizanja korektne radne točke, veliki problem može biti i samo grijanje cijevi, pogotovo ako se želi grijati istosmjernom strujom.
Naime, pri uključivanju grijanja, "povlače" prilično veliku struju, koja od cijevi do cijevi varira od 5-8 A.
Ubrzo se to stabilizira na otprilike 3A, ali to zna biti veliki problem za stabilizatorske sklopove.
U svakom slučaju, ja preferiram istosmjerno stabilizirano grijanje jer se na taj način može riješiti kontrolirano, postepeno dizanje napona grijanja na željenu vrijednost koja onda nije osjetljiva na promjene mrežnog napona.
Pri tome se s primjenom odgovarajuće krivulje dizanja napona može u potpunosti anulirati strujni udar na grijaču spiralu, a time i utjecati na vijek trajanja (što god netko mislio o tome).
Drugi problem (u stvari drugi i treći) su radna točka pojačala.
Zbog jednostavnosti, najčešće se primjenjuje automatsko postizanje radne točke (katodni otpornik).
Za razliku od europskih konstruktora, amerikanci to obožavaju, pogotovo kod gitarskih pojačala.
Drugi pristup je radna točka postignuta fiksnim naponom koji se dovodi na kontrolnu mrežicu cijevi.
Taj pristup zahtijeva još jedan, dodatni kvalitetni izvor negativnog napona koji mnogima predstavlja dodatnu gnjavažu pa se rađe priklanjaju automatskom prednaponu.
Ja sam nekako više sklon fiksnom prednaponu, pa sam gotovo sva svoja pojačala napravio na taj način.
U tom slučaju je, pogotovo tamo gdje mrežni napon značajno varira, dobro predvidjeti i stabilizirani anodni napon kako bi svi parametri bili uvijek isti.
Takva filozofija zahtijeva još nešto predostrožnosti, tipa nestanka nekog od napona pri čemu se mogu dogoditi neželjene stvari, ali sve se to može riješiti jako jednostavno, uz pomoć "multifunkcijskog" servo sklopa koji brine o grijanju cijevi i odgodi visokog napona.
Takvi sklopovi su vrlo jednostavni i jeftini i trebali bi biti sastavni dio svakog dobrog pojačala.
O prednostima jednog ili drugog pristupa može se diskutirati, ali meni je nekako draži ovaj drugi.
U svakom slučaju, i ti sklopovi se moraju dobro izvesti jer mogu unijeti nepotreban šum.
Upravo na takav način napravljeno je i ovo pojačalo koje je na neki način završilo kao nedovršeni projekt.
Zašto je projekt nedovršen ?
Zato što je kod njega napravljeno nekoliko pogrešaka.
Prva i osnovna je podcjenjivanje topline koje je ova cijev u stanju razviti.
Ja sam pojačalo htio napraviti što kompaktnije pa sam u prilično malu kutiju pokušao (i uspio) ugurati neke teško spojive stvari.
Doduše, na kraju sve to dobro funkcionira, ali je ugrožena mogućnost servisiranja i dostupnost sklopova, te je (kao što se vidi) ponestalo manevarskog prostora za neke sklopove koje sam naknadno morao dodati.
Sama šasija je napravljena od 3.5 mm aluminijskog lima i na nju je još dodan hladnjak na koji je pričvršćen FET kojim se stabilizira visoki napon.
Na kraju se pokazalo da stabilizacija visokog napona unosi nepotreban šum pa sam je isključio.
Golih 2.000 uF u filtraciji se pokazalo kao bolje rješenje.
Stabilizacija napona za grijanje je pričvršćena na dodatni hladnjak s ventilatom (za INTEL P4 procesore (sa zadnje strane).
Napravljena je i regulacija vrtnje ventilatora tako da on ne radi uvijek, a kada radi prilagođava brzinu potrebama.
Sve to radi praktički bešumno.
Korišten je veliki, za tu svrhu posebno motani toroidni transformator (500 W) koji ima više namotaja za anodni napon, te sve ostale potrebne napone.
Više volim varijantu s dva transformatora (jedan za grijanje i kontrolne napone, a drugi za HV), ali ovdje jednostavno nije bilo dovoljno mjesta.
Sam odjeljak pojačala je relativno malen i uz odgovarajuće rupe hlađenje radi prema očekivanjima.
Temperatura koja se razvija oko podnožja začas se digne na šezdeset stupnjeva i tako ostaje.
Međutim, uz stabilizaciju i ostale sklopove koji razvijaju dodatnu toplinu, dolazimo do situacije koju nikako ne volim.
Osim toga, zašto bi se nešto grijalo ako to nije potrebno.
Sve je to super po zimi i u normalnim radnim uvjetima, ali po vrućini bi sve to moglo postati problematično.
Zato sam ispod cijevi privremeno stavio dodatni ventilator s procesora koji odlično odrađuje svoj posao, ali me živcira jer je sve postalo prenatrpano.
U dugačkom odjeljku nalazi se pločica sa svom servisnom elektronikom.
Treći problem je smještaj transformatora.
Manji toroidni mrežni transformator ne utječe puno na izlazne čak i ako se nalaze u neposrednoj blizini.
Na žalost ovaj je dosta veći i utjecaj na izlazni koji je smješten direktno nad njim, s gornje strane šasije se osjeća kao tiho zujanje u zvučniku, neovisno o položaju potenciometra.
Nije to nešto značajno, ali me smeta.
Četvrta loša stvar je potenciometar.
Utjecaj kvalitetnog potenciometra se često zapostavlja što je posve krivo.
Tu ne treba pretjerivati, ali ispod kakvog Alpsa se ne bi trebalo spuštati, pogotovo ako se radi o stereo tandemu.
Ja sam ovdje stavio nekakvog plastičnog Pihera koji je nekada bio pojam, ali ovo sada doista ne valja.
Peta stvar je ulazno ožičenje.
U to vrijeme su bili jako popularni Kimberi (mislim da je ovo PBJ) pa sam i ja "nasjeo".
U pojačalima su ožičenja obično problematična, pogotovo ako sa stražnje strane treba signal dovesti na prednju (potenciometar) pri čemu mogu pokupiti svega i svačega.
To se uglavnom očituje kao zujanje ili kagano brujanje.
U takvom slučaju se potenciometa montira odmah do ulaznog sklopa, i dugačkom osovinom vodi na prednju ploču.
Ovdje to zbog konstrukcije nije bilo moguće.
Drugo rješenje je primjena kvalitetnijeg oklopljenog kabla.
Badava trkeljanje o kvaliteti interkonekta ako pola metra kabla (ili više) unutar kutije nije primjerene kvalitete.
Šesto je nedostatak mrežnog filtera.
Ako je ikako moguće, dobro je staviti nekakav mrežni filter jer će osim smanjenja utjecaja zagađenja iz mreže, smanjiti i moguće smetnje drugim osjetljivim uređajima a koje mogu biti generirane u samom pojačalu (neki tipovi stabilizacije, CCS i sl).
Ja ga jednostavno više nisam mogao kamo staviti
Inače, sve je napravljeno tako da se cijela šasija može izvaditi iz drvenog okvira za potrebe servisa.
Bio je predviđen i dodatni ukrasni lim koji bi pokrio podnožja i sve ono što se ne treba vidjeti, poklopac za trafo i sl., ali slijedom navedenog to je otpalo
Jučer sam sve to skupa opet pustio u pogon, i moram priznati da radi odlično.
Upravo mijenjam ožičenje i potenciometar.
Potom ide još jednom na mjerni stol.
Nakon još malo dopuna ide Precedniku na testiranje nekih novih mono ideja.
Na kraju slijedi najvjerojatnije reciklaža ili tako nešto.
Kutije (postoji i druga) će se iskoristiti za nešto drugo, a sve ostalo će se preseliti u drugo odijelo