Eagle pomoć i upute

[ilimzn]

Dakle to je ok SSD za podizanje sistema i drugih programa i rad, ali trebalo bi iskofingurirati OS tako da što manje piše po tom disku. Dakle SWAP, TMP, VAR a bogami i vlastiti korisnički folderi bilo bi dobro da su na diskovlju tipa SATA (mislim na klasični hard). Ubuntu i drugi x-ovi se mogu fino iskonfigurirati da rade tako. A valjda bi mogle i windoze ali iskreno ne znam kako bi W7 natjerao na to ali nije me ni briga.
Zašto je to tako sa SSD-ovima, puno više bi nam mogli reći netko kao Ilimz ili strsat jer je riječ o fizici EEPROMA.
Cijela priča se ubrzano razvija i nadam se da će ubrzo biti prihvatljiva. Iako što se proizvođača trgovaca tiče to je već "gotova stvar". Ali nije.

Tu treba dodati da je vecini korisnika slika racunala zapravo PC s nekim od Windows OS-ova, sto nije nuzno bas realisticni nacin gledanja na stvari. Propisno konfigurirani Windows (sto nije bas lako napraviti i k tome zahtijeva odredjenu disciplinu od strane korisnika po pitanju gdje sto stavljati) mogu raditi prilicno dugotrajno bez da se sve 'zacepi' i uspori, a i dosta brzo, no cinjenica ostaje da je svaki Windows OS ovisan o swap fileu, na kojem se cuvaju kopije sadrzaja RAM memorije koje trenutno programi ne koriste, kako bi se oslobodio isti za ono sto se koristi (pojednostavljeno receno - u stvarnosti je proces jako kompliciran i zapravo o efikasnosti izvedbe jako ovisi percipirana brzina racunala). Sam Windows je notoran po tome da po RAM-u cuva sve i sva i sto mu treba i ne treba. Uglavnom, konfiguracija se svodi na propisno particioniranje diskova, seljenje relevantnih fileova kamo treba i jos hrpice opcija po raznim stranama ukljucujuci i registry. 'Svjezi' windowsi su NAMJERNO napravljeni da sami sebe uspore i zakrce, u tipicnoj kucnoj upotrebi za 1-2 godine, taman kad izadje nova verzija ili nova generacija PC-a, naravno da bi korisnici kupili novi PC.
Najveci dobitak brzine s SSD-om se upravo temelji na 'trenutnom' pristupu datotekama na disku bez obzira na stanje fragmentacije datoteka, radi cega je percipirani dobitak najveci kod sustava koji su u najvecem neredu.
Sto se tice tehnologije na kojoj se bazira SSD, u 99.999% slucajeva to je jedna od Flash tehnologija, koje trenutno, ovisno o izvedbi i namjeni chipova, garantiraju pouzdano upisivanje od stotine tisuca do nekoliko miliona puta. Koliko god te brojke izgledale relativno visoke u odnosu na nekadasnje EEPROM tehnologije (100 - 1000 zapisa), OS-ovi koji puno 'drve' po diskovima itekako mogu 'potrositi' taj broj, no srecom stvari nisu tako jednostavne. Svaki SSD (naslijedje jos od svih ostalih formi flash memorija od kartica do USB stickova) rotiraju fizicke sektore chipa po kojima se upisuje makar to logicni sa strane OS-a izgledalo kao uvijek isti sektor - upravo zato da se ne dogodi slucaj da OS zapisuje tisucama puta na isto mjesto, kao sto se dogadja kod pristupa tzv. mapping sektorima (struktora podataka koja sadrzi zapis gdje je koji dio filea na disku - jedna od takvih je tzv. FAT), kao i nekim datotekama tipa swap file, registry, i sl. Osim toga, svaka forma flash memorije sadrzi i redundantne (rezervne) sektore, koji sluze za krpanje 'potrosenih'. Ono sto vecini nije poznato je da danas svi diskovi, ukljucivo FLASH imaju neispravne bitove vec u fazi proizvodnje. Fizika je neumoljiva, na toj razini minijaturizacije praktiocki svaki Flash chip ima nesto neispravnih bitova. Radi toga su polja bitova koja cine sektore u startu napravljena tako da se u njih zapisuje tzv. samozastitni kod, koji ima tu sposobnost da tolerira odredjeni broj bitova greske, tj. po citanju se informacija korigira u potpunosti. Ova tehnologija se naziva 'forward error correction' (FEC) i danas j eu upotrebi gotovo u svakom mediju za zapis ili prenos podataka. SSD/flash redundantni sektori NISU ovo, vec dodatni sektori izvan deklariranog kapaciteta koji takodjer implementiraju FEC i mapiraju se umjesto sektora za koje kontroler na flash mediju/SSD-u ustanovi da nije moguce ispraviti pogreske ili se broj pogresnih bitova priblizio maksimumu koji se jos moze korigirati. U kucnoj je upotrebi gotovo nemoguce 'potrositi' SSD iako je takvo sto ipak moguce s recimo CF karticom spojenom na ATA/IDE. Razlog tome je sto danasnji flash chipovi imaju kapacitete do cca 4Gbyte-a, tako da u tipicnom CF-u ili USB flash memoriji ima do 8 istih. U tipicnom SSD-u barem duplo a kako kapacitet raste broj se povecava. Ovo kontroleru za SSD daje puno vise opcija u 'rasporedjivanju' sto ce kamo zapisati kako se ne bi previse pisalo po istom mjestu i potrosio maksimalni broju pouzdanih zapisa.
Uz sve to, SSD posjeduje i poveliki 'buffer' za pisanje. Naime, sve Flash tehnologije zahtijevaju cesto i do dva reda velicine vise vremena za zapis podataka, u odnosu na njihovo citanje. Radi toga, SSD (i vecina brzih flash medija) ima RAM buffer u koji se najprije spremaju podaci prilikom pisanja, a zapisuju se tek kada mu je kapacitet do kraja iskoristen, kako bi se napravilo mjesta za nove podatke. Ovaj sistem ima jednu neociglednu rednost kad se tice SSD-a - kod OS-ova koji cesto pisu po jednom mjestu, ti se podaci vise puta mijenjaju dok su jos u buffderu prije nego se uopce zapisu na flash chipove, tako da se efektivni broj pisanja po istom sektoru smanjuje. Vecina SSD-a implementira poprilicno pametne algoritme po pitanju sto ce drzati u RAM bufferu (cache-u) ne samo za pisanje nego i za citanje. Tako vecina kojekakvih FAT-ova i swap file-ova zivi tamo i tek se rijetko zapisuje fizicki na flash.
Na kraju, ipak postoji i prednostu u ispravnoj konfiguraciji OS-a da cim manje zapisuje na disk, bilo koje vrste. Za pocetak, svako sucelje prema disku je mnogo sporije nego pristup podacima u RAM memoriji (cesto se radi i o redovima velicine). No, za trajnost vaznje, citanje i pisanje s bilo kakvog diska zahtijeva poprilicno vise energije nego samo vrtiti ploce u hardu ili drzati napajanje na SSD-u. Energija = toplina, vjecni neprijatelj sve elektronike. U slucaju SSD-a, jedna od aplikacija koja drasticno mijenja sposobnosti racunala, je uporaba u laptopima. Ne samo da je racunalo znatno brze, nego je utrosak energija znacajno smanjen, a time i vrijeme trajanja baterije povecano - SSD u neaktivnom stanju trosi zaista minimum energije, jer nema nikakve mehanike koju treba (p)okretati. Zapisivanje i citanje takodjer trosi puno manje energije, no ipak, radi velikog dispariteta u vremenu pisanja i citanja, kada je utrosak energije toliko smanjen, cinjenica da je za zapisivanje potrebno gotovo 100x vise struje nego za citanje, nije vise zanemariva, unatoc tome sto je potrosnja i dalje manja od tipicnoh harda.

PS tehnologija koja se tek uhodava trenutno, a s namjerom da kapaciteti dosegnu potrebne za uporabu u SSD-ima, je tzv FRAM, dinamicki RAM koji koristi tzv feroelektricni efekt za cuvanje podataka. Prednost im je prakticki neograniceni broj zapisa, i pisanje koje je tek neznatno sporije od citanja. Sama ideja je vrlo zanimljiva i temelji se na posebnom dielektriku u kondenzatoru ciji naboj predstavlja stanje bita. Dielektrik ima feroelektorcni efekt, sto je analog feromagnetizmu, gdje se permeabilnost materijala povecava s stupnjem magnetizacije (do zasicenja). U elektricnom analogu, to je kao kondenzator ciji kapacitet raste cim je vise nabijen. Trenutno su kapaciteti jos uvijek mali, ali su ovi chipovi vec istisnuli u potpunosti stare EEPROM chipove malog kapaciteta, prvenstveno radi brzine i neogranicenog broja upisa.

[Mate]

Odlično Ilimzn
Znači da zaključimo:
Limit na broj pisanja realno postoji ali je pametnom logikom preraspoređivanja i potpomognutim bufferom, taj učinak značajno umanjen što dovodi do toga da su SSD diskovi već na tehničkoj razini koja osigurava siguran rad za dnevno korištenje. Ako se tome doda i fino podešavanje OS-a i disciplina korisnika efekt sigurnosti sa stanovišta "trošenja" je još i veći.
Ostaje dakle još faktor cijena.

Htio sam i sam spomenuti utjecaj OS-a i file sistema na rad diskova a s time sigurnost podataka i dugovječnost diska.
Opet napominjem nisam expert ali imao sam tu sreću da več skoro 20 godina drugujem sa Novell Netware. Neka rješenja ili bolje cijela filozofija Netware-a u ono vrijeme nije mi bila jasna odnosno nisam se obazirao dok se nisam sreo sa problemima koje su generirali windozi prije svega.
U ta vremena kvaliteta klasičnih diskova izvjesno je bila lošija, jednako kao što nalazimo mane danas na SSD diskovima.
Novell je prije 20 godina posvetio puno pažnje rukovanju podacima na disku i diskom samim upravo zato jer su isti patili od brojnih nedostataka između ostalih "izgubljenih" bitova.
Tako je novell u Netware razine 3 (moguće i ranije) već imao nešto što se zvalo "hot-fix". Taj paremetar se definirao još u tijeku instalacije Netware-a Radilo se o maloj particiji ("hot-fix particiji" ) koja iznosila svega 1% ukupnog kapaciteta diska ili čak manje.
Netware server je i inače puno podataka najprije držao i glavnoj memoriji i tek naknadno zapisivao na disk. Svako upisivanje se provjeravalo i uspoređivalo s onim u memoriji, tek kod ispravne verifikacije, brisao se sadržaj memorije da primi novi set podataka.
U slučaju neispravnog upisivanja, a radi fizičkog oštećenja diska, podatak se prenosio u hotfix particiju.
Tijekom rada servera, na jednoj od brojnih monitorskih konzola uvijek je bilo vidljivo stanje te particije. U pravilu je bilo nula. Ako je ta particija prešla određenu vrijednost, serverska dijagnostika je upozoravala da se hot fix particija puni što ukazuje da disk gubi neka svojstva i da se treba spremati na zamjenu.
Meni se ta stvar dogodila isključivo na instalaciji di su bili jeftini IDE diskovi PC klase. Na SCSI diskovima to nikad nisam doživio.
Kasnije se ta slična logika prenijela i na elektroniku samih diskova , što je napisao i Ilimzn, pa je upotreba HotFixa postala nepotrebna. Međutim koliko sam ja vidio ta "smart" tehnika se ne implementira dovoljno transparetno u vezi s OS-ima, pa nema ni te pametne funkcije "ranog upozorenja".
To znači da disk ima pametnu elektroniku koja smanjuje utjecaj pojave "bad sectors" odnosno "izgubljenih bitova" ali na kraju kad disk potroši te rezervne resurse krepa kao da i nije imao tu zaštitu.

Na kraju bih zaključio da svaka tehnologija treba vrijeme dok se ne postigne perfekcija ili propadne kao neisplativa (bilo po kvaliteti ili perfomansama). U današnje vrime. čini se da je u mnogim stvarima vremena ponestalo.

[Khadgar2007]

Iskrsnuo je jedan problem oko Eaglea. Ne mogu otvoriti *.brd file da ga hebeš. Znači imam šemu,napravljen *.brd po njoj i danas idem malo prepraviti šemu i usput povući nove vodove u brd-u,sve prođe ko bog, spremim ja to i kada sam išao ponovo otvoriti izbaci mi ovu grešku

"Loading I:/audio stvari/Phono pretpojacala/ne5532 phono amp/V1.2/Phono v1.2.brd ...
Error:
line 2140, column 9: redefinition of name 'N$42' in tag <signal>"

Idem ja probati pronaći taj N$42 đavo a u šemi ga nema, a naravno brd neće da otvori niti samostalno niti zajedno sa šemom.

[s@ki]

a gdje si tražio taj "đavo" ?
N$42 ti je netlista a istu bi inaće trebao moć exportat iz eagle-a pa tamo možeš vidjeti koje su ti komponente vezane tim netom.

[Khadgar2007]

vidio sam da ima onaj gumb "show" i onda upišem u komandni redak ime N$42 i na šemi mi "zasvijetli" ama baš ništa, probao sam to i sa nekim "N$" elementom za koji znam da postoji i zasvijetlio je.
Evo sada sam exportao net listu(file>export>net list) i u njoj nema taj net...
Probao sam i dodati neki bez veze element,par kondova povezanih sa žicom i onda se pojavi taj n$42 u net listi ali i dalje neće da loada brd.

[s@ki]

ajd mi pošalji fajlove na mail pa cu pogledat kad dođem doma.

[micro]

Eagle je bio prije nezgodan kada se nesto uradilo na kreknutom i taj PCB je bio zakljucan za novije inacice, krekovane ili ne.

Predjes na kicad

[Khadgar2007]

nema veze sa inačicama sve sam to radio na 6.1. I ostajem ja na ORLU jedan incident ne može me potjerati već 10 godina koliko radim ovo mi se nije desilo tako da ja sam super zadovoljan sa eaglom.
A vi heretici ćete dobiti

[sonny]

.....

[Dean]

Ajdmo još malo....

Želim otvoriti svoj folder gdje ću staviti svoj library.....
E sad.....

Želim otvoriti postojeći element, izmijeniti ga i spremiti pod drugim imenom u taj moj library... Any suggestions?