Da, tako nekako, suradnja Peacock-Crispell počela je pred skoro dva desetljeća upravo obradama glazbe Garijeve tadašnje supruge Annette u triu sa pokojnim Paulom Motianom (album
Nothing ever was, anyway ). Nastavila se izvrsnim
Amaryllisom, kojega sam pred nekoliko godina predložio na an-u (čini mi se). Nakon što je veliki Paul preminuo (2011.), pa su ostali duo, kao nekakav svojevrstan hommage posvećen njemu, nastala je i ova jazz slastica, opet u minimalističkoj alternativnoj maniri. Jako atmosferično i nekako dinamično otkačeno, sa puno improvizacija, uz lijepe, zavodljive i opuštajuće fraze koje čine ovaj album iznimno slušljivim. Također, meni je jako lijepo vidjeti (i čuti) da iako u zrelim godinama (Gary ima 78, a Marilyn 66), još uvijek sa puno entuzijazma rade na sebi i na svom jazz izričaju. To potvrđuje staro pravilo da je jazz poput dobrog vina, ne "smetaju" mu godine, dapače...
Postano: 09 srp 2013, 22:02
