izrada kućnog hi fi sustava

[axel.per.lindkvist]

Pozdrav,
Novi sam na forumu i impresioniran sam kolicinom informacija koju sam procitao. Vidi se da ucestvuju dugogodisnji znalci s mnogo iskustva. Ja tek formiram hi fi sustav (malo kupovno, malo mislim samogradnju DAC, pre i power te zvuènici) pa me interesiraju neke informacije o kojima nemam dovoljno iskustva - u prvom redu sampling i kvaliteta zvuka koji se dobije na hifi zvucnicima.
Ja o svemu iman neko misljenje, ali nisam potpuno siguran u kojem formatu prikupiti pjesme. Dakle, ako mi moze netko odgovoriti koji je format najbolji za hi fi 16b/42k, 24/96k 24/192k ili 1/2.8M ili 1/5.6M?
-Može li netko poredati ove formate po kvaliteti, nije valjda CD najgori?
Imam SACD pleyer, a namjeravam ga zamjeniti s audio bluray oppom pa me interesira kako mogu prebaciti SACD s medija u raèunalo na tvrdi disk. Citao sam na forumu da se to ne može jer je problem s MLP zastitom. Moze li mi netko objasniti kako izbjegnuti MLP zastitu - ima li neki program?
Kad sa SACD medija slušam CD sloj uvijek je slabiji, na slušalicama (Audio Techinica), od SACD sloja. Neki kažu da SACD nije medij nego DVD. To ne razumijem zar DVD nije medij?
-Kako SACD sloj moze biti bloji, ako je nastao od starih snimaka npr. iz 80-tih godina s analognog magnetofona?
Mogu li ja svoje CD pretvorit u SACD pa da zvuk bude bolji?

znam da sam postavio mnogo pitanja ali Pliz help...

Pozdrav,

Axel


Razlikujem elektrone i feferone...

[joe dalton]

Pozdrav,
Ja o svemu iman neko misljenje, ali nisam potpuno siguran u kojem formatu prikupiti pjesme. Dakle, ako mi moze netko odgovoriti koji je format najbolji za hi fi 16b/42k, 24/96k 24/192k ili 1/2.8M ili 1/5.6M?
-Može li netko poredati ove formate po kvaliteti, nije valjda CD najgori?...

Teoretski je najbolji format sa najvećom frekvencijom uzorkovanja i najvećom preciznošću zapisa.
U praksi je CD (redbook) format jako dobar i trebaš imati jaaako jaaakooo dobar ostatak sustava da bi ti taj format bio usko grlo.
Ono što audio snimke prođu prije otiskivanja na mediji (snimanje, mix, mastering, remastering itd.) puno više utječe na kvalitetu nego format zapisa (naravno ako se ne radi o nekoj kompresiji tipa mp3 i sl.) Znači kvalitetno obrađena snimka na CD-u će uvijek biti bolja od nekvalitetno obrađene na SACD.

Kad sa SACD medija slušam CD sloj uvijek je slabiji, na slušalicama (Audio Techinica), od SACD sloja. Neki kažu da SACD nije medij nego DVD. To ne razumijem zar DVD nije medij?
-Kako SACD sloj moze biti bloji, ako je nastao od starih snimaka npr. iz 80-tih godina s analognog magnetofona?
Mogu li ja svoje CD pretvorit u SACD pa da zvuk bude bolji?

Treba razlikovati medi od formata zapisa. I SACD i DVDaudio su formati zapisa koji koriste DVD kao medij.
Često izdavači da bi opravdali SACD namjerno degradiraju izdanje na CD-u, odnosno ne odrade prebacivanje sa analognog mastera u digitalni CD (redbook) kako treba.

[Mate]

Ja mislim, da ako na neki način počinješ od početka, da je snop pitanja koja si postavio zapravo najmanje bitan, odnosno bolje reći ako već gradiš / slažeš, cijeli sustav, da taj treba moći odraditi sve formate i medije, čak uključivo i vinil kao medij i čak i mp3 kao format. Jedini medij koji bih izostavio jesu "compact casete". Jedino ako već nemaš od ranije vrijednu kolekciju kvalitetnijih kaseta.
Na taj sistem ćeš najvjerojatnije priključiti i tv, a tu će ti kvaliteta zvuka šetati od očajnog do ne lošeg od reklame do reklame, ili od kanala do kanala.
Pravilan put ka dobrom zvuku bi bio malo obrnut.
Soba-Zvučnici-pojačalo.

Soba ti je najvažniji parametar u cijeloj priči. Prije svega imaš sobu koja je takva kakva jest. Dimenzije i akustičke osobine su jedna skupina karakteristika sobe.
Dimenzije vjerojatno ne možeš mijenjati. Akustičke osobine koje ovise o dimenzijama ali i o površinama zidova, poda, stropa. Da li su te površine dominatno reflektirajuće ili apsorbirajuće i na kojim frekvencijama su više jedno ili drugo. U tom dijelu se nešto da napraviti , od malo do puno.
Drugi skup karakteristika sobe podrazumijeva uopće mogućnosti da unutra staviš neke kutijetine. Hoće ili iste smetati prolazu u prostoriji, kolika je mogućnosta odmicanja od stražnjeg zida i bočnih zidova. Prema tome ćeš vrlo brzo suziti izbor tipa i veličine kutija. Ako je u istoj kući i "sila nečista", izbor će ti se garant smanjiti za još 80%
Treći podatak je glasnoća koju želiš postići u toj prostoriji, pa će i to utjecati na tip i vrstu zvučnika.
Kad se to definira, onda treba odabrati pojačalo koje će to pogoniti do željenih nivoa.

E, kad si to sve sredio, tek onda dolazi priča o formatima i medijima i uspoređivanju jer prije toga te razlike teško da ćeš valjano opaziti.
Ali opet te moram upozoriti na početak mojeg odgovora. Glazba koju slušaš biti će na mnogo različitih medija i mnogo različitih formata. A kvaliteta će ponajviše ovisiti zapravo o kvaliteti snimke prij nego je uopće stavljena u neki format ili medij, kako ti je napisao i moj prethodnik Joe Dalton.

Što se tiče zaobilaženja zaštite, nisam pristalica te rabote, pa ti tu ne mogu pomoći.

[zbotic]

Formati zapisa sa rezolucijom koja je veća od PCM 24/96 ne mogu se slušno razlikovati, ali uz veću rezoluciju obično ide i bolji mastering pa to može biti razlog da takva izdanja nekada bolje zvuče. Kod nekih uređaja veća rezolucija može čak i gore zvučati ukoliko uređaj ima procesorskih mana kod obrade veće količine podaka.
SACD se u izvornom DSD formatu može kopirati samo uz pomoć nekih serija PS3 uređaja iz prve generacije i to tako da se instalira modificirani firmware. Podaci se kopiraju preko USB porta. Sve to je teška ezoterija pa ako baš nisi informatički freak odmah zaboravi. Koliko mi je poznato neki uređaji (poput nekih OPPO-a) mogu dati vani konvertirani DSD u nešto tipa PCM 24/192, PCM 24/176.4 ili slično i to preko klasičnih digitalnih izlaza (S/PDIF ili Toslink). Možda ima i nekih novotarija za koje ne znam jer se to mijenja svakodnevno. Toliko za sada i ostali forumaši već su ti dali dosta korisnih informacija. Dok središ pojačala i zvučnike već će se promijeniti digitalni standard po tko zna koji put pa je najbolje da digitalu rješavaš posljednju.

[ilimzn]

Pozdrav,
Novi sam na forumu i impresioniran sam kolicinom informacija koju sam procitao. Vidi se da ucestvuju dugogodisnji znalci s mnogo iskustva. Ja tek formiram hi fi sustav (malo kupovno, malo mislim samogradnju DAC, pre i power te zvuènici) pa me interesiraju neke informacije o kojima nemam dovoljno iskustva - u prvom redu sampling i kvaliteta zvuka koji se dobije na hifi zvucnicima.
Ja o svemu iman neko misljenje, ali nisam potpuno siguran u kojem formatu prikupiti pjesme. Dakle, ako mi moze netko odgovoriti koji je format najbolji za hi fi 16b/42k, 24/96k 24/192k ili 1/2.8M ili 1/5.6M?
-Može li netko poredati ove formate po kvaliteti, nije valjda CD najgori?
Imam SACD pleyer, a namjeravam ga zamjeniti s audio bluray oppom pa me interesira kako mogu prebaciti SACD s medija u raèunalo na tvrdi disk. Citao sam na forumu da se to ne može jer je problem s MLP zastitom. Moze li mi netko objasniti kako izbjegnuti MLP zastitu - ima li neki program?
Kad sa SACD medija slušam CD sloj uvijek je slabiji, na slušalicama (Audio Techinica), od SACD sloja. Neki kažu da SACD nije medij nego DVD. To ne razumijem zar DVD nije medij?
-Kako SACD sloj moze biti bloji, ako je nastao od starih snimaka npr. iz 80-tih godina s analognog magnetofona?
Mogu li ja svoje CD pretvorit u SACD pa da zvuk bude bolji?
znam da sam postavio mnogo pitanja ali Pliz help...
Pozdrav,
Axel
Razlikujem elektrone i feferone...

Relativno mnogo pitanja ali pokazuju da ti fale neka osnovna znanja.

Za pocetak, vrlo je nezahvalno usporedjivati analogni i digitalni zapis jer ta usporedba uopce nije jednostavna. Na to cu se vratiti malo kasnije...
DVD i CD su mediji, SACD, DVD audio i sl. su formati zapisa na taj medij. U slucaju tzv. CD (audio) zapisa se jako cesto mijesa pojam medija i zapisa jer je CD kao medij izmisljen za zapis audio podataka, a tek je kasnije kao medij rabljen i za puno toga drugoga, od cistog nosaca podataka (programi, slike, generalno fileovi citljivi na racunalu koje radi pod nekim od popularnih operativnih sustava). No, danas razlikujemo 3 vrste optickih medija, CD, DVD, BluRay. Na njih je moguce zapisati svasta. Tako se npr. i na DVD medij moze zapisati digitalizirani audio signal u CD formatu, no naravno da ce to moci citati samo hardware koji uopce moze citati takav medij, no dobro je pitanje hoce li i format moci ispravno interpretirati (u mnostvu slucaja je, iako hardware podrzava, mogucnost citanja ostala nepodrzana u software-u). Slicno, moguce je DVD zapis zapisati na CD medij (naravno ako je dovoljno kratak da stane u raspolozivi kapacitet) i takav ce CD medij cak i prepoznati vecina DVD playera, no moze doci do problema s citanjem jer brzina prenosa podataka s CD medija moze biti nedovoljna, iako je zapis sam po sebi ispravan.

Tamo negdje u praskozorje covjecanstva (citaj ranim osamdesetima proslog stoljeca ), pojavio se CD medij sa svojim 'native' formatom zapisa digitaliziranog audio signala. S vremenom se enkapsulacijom drugih formata u taj format omogucilo spremanje opcenito datoteka na isti taj medij, da bi se nakraju napravile i verzije medija koje omogucavaju zapisivanje i cak brisanje. Borba oko formata je dosta dugo trajal, pa kad je nastala nova generacija medija, konkretno DVD, sam medij nije unaprijed predvidjen za bilo kakav odredjeni format ili vrstu zapisa - odakle mu i ime: Digital Versatile Disc - tj. digitalni disk spsosban za razne namjene. Prvi zapis koji se pojavio je DVD video, s obzirom da je kapacitet podataka bio toliki da je omogucavao upotrebljivu duljinu zapisa videa relativno visoke kvalitete, sto primjerice CD-video i CD-i formatima nije uspjelo (kvaliteta je u najbolju ruku bila usporediva s VHS kazetama, za visu cijenu i s kapacitetom manjim nego sto je trebalo za sat vremena zapisa). Kad se pojavila ideja audio zapisa visoke rezolucije, nastala je borba izmedju dva formata, DVD-audio i SACD. Oba tehnoloski govoreci koriste DVD medij, no nacin organizacije zapisa kao i ideja kakvi se podaci zapravo pisu je sasvim drugacija. Sve se ovo odnosi na uporabu takvih medija u 'stand-alone' playerima, ako se govori o racunalu, onda format zapisa na mediju i sadrzaj zapisa moguimati mnogo vise kombinacija.

Jos jedna stvar koja je dodana u tandarde zapisa na medij tipa DVD je zastita podataka od kopiranja, vjecni problem zastite autorskih prava, ili boje receno, profita izdavackih kuca. Problem skidanja zapisa s medija i spremanje u nekom drugom formatu ili na neki drugi medij se gotovo u pravilu odnosi na probijanje ove zastite. SACD zapis koristi svoj specificni standard zastite i za razliku od DVD audio zapisa nije komprimiran. DVD-audio zapis u multikanalnom formatu ne stane na single-layer DVD ako se radi o 24/192 formatu, tako da je uvedena MLP kompresija. MLP je lossless kompresija, tj. nema gubitka informacija, prije i poslije kompresije podaci su isti bit po bit (bit perfect). No, licenca za MLP dekompresiju je u startu bila uzasno skupa, a za kompresiju jos gore - sto je itekako doprinjelo samoubojstvu tog standarda.

Popularni OCM formati su 16/44.1, 16/48, 24/96, 24/192. Nesto manje popularni su 24/88.2 i 24/176.4 koji se baziraju na multiplikaciji sample rate-a originalnog CD formata, 44.1k sampling. Usput, SACD se takodjer bazira na CD formatu sto se tice sampling rate-a, konkretno radi se o 44.1k x 64 = 2822.4k. Najmanje popularan je tzv. double-rate DSD je dvostruki sampling DSD, 5644.8k. Da sad ne ulazim u specificnosti, PCM je optimiziran za jednostavno sampliranje klasicnim konverterima, tzv. Nyquist sampling. DSD je prirodan nacin (poprilicno doradjen) na koji se podaci dobivaju iz sigma-delta ADC-a s tzv. noise-shaping-om. PCM _FORMAT_ (za razliku od stvarnog zapisa) ima teoretsku rezoluciju samog zapisa (24 bita, primjerice) uz teoretsku gornju granicnu frekvenciju Fsampling/2. Medjutim, prakticki niti jedan danasnji AD ili DA konverter ne koristi nyquist sampling (gotovo je nemoguce izvesti klasicni 24-bitni konverter!), vec upravo sigma-delta s noise shaping-om, tako da sam zapis u praksi nikad nema teoretske karakteristike, kao npr. konstantnu rezoluciju od 0 do Fs/2 Hz, vec je stvarna rezolucija manja od teoretske (sto je zajednicka karakteristika svih konvertera jer je 24 bita ostavljeno kao mjesto za napredak iako se u stvarnosti radi o samim fizikalnim granicama elektronickog procesiranja signala), i varijabilna je s frekvencijom - kao DSD. No, za razliku od DSD-a, PCM format zauzima mjesto i za onaj dio koji je teoretski, sto na neki nacim znaci da je DSD optimalnije kodiran (radi cega nije bila potrebna kompresija tipa MLP). Dakle, DSD _NE_ koristi MLP kompresiju.

Kao sto se normalno dogadja u SD-konverterima koji na izlazu daju PCM format, i DSD je moguce konvertirati u PCM, priblizno 24/176.4, no ovdje se gubi glavna prednost DSD-a - minimalna kolicina procesiranja i time upliva u signal. Prava korist od DSD-a je samo u slucaju da je i hardware prilagodjen DSD reprodukciji, sto na zalost u najvecem broju nije vise slucaj cak ni kod stand-alone playera, pogotovo ako se radi o playeru i za DVD video.

Na kraju rijec o masterima. Bitno je znati da se medij za masterrianje uvijek bira tako da tokom procesinga u studiju gubici koji nastaju budu na razini koja je ispod najvece preciznosti krajnjeg medija. Prikazano digitalno, ako je preciznost 16-bitnog zapisa 1/32767 (ne zaboraviti da 16 bita ima 65536 stanja ali pola prikazuje pozitivne a pola negativne vrijednosti), greske, sum, izoblicenja i sl. mastera bi trebale biti manje od te cifre. Ovo je ujedno razlog zasto PCM format (ukljucivo digitalni master) podrzava 24 bita, iako realno nije oguce izvesti konverter s tom rezolucijom - da se greske gomilaju u bitovima koji ne sadrze korisnu informaciju. Kod analognog masteringa se ovakve cifre izrazavaju kao odnos signal-sum i dinamika, u dB ali konceptualno to je zapravo ista stvar.
To povlaci da su naravno najbolje snimke (ili bi barem trebale biti) one 'sirove' prije bilo kakvog mixdown-a. Buduci da je analogno procesiranje potencijalno teze izvesti s malim uplivom na krajnji rezultat, uvijek se tezilo da original ili barem master bude znacajno kvalitetniji nego sto je uopce moguce pohraniti na krajnji medij. Radi toga je kvaliteta SACD-a (primjerice) uzetog s istog mastera kao za CD veca - zato jer je DSD sposoban vise od te vece rezolucije originalnog mastera pohraniti na SADC medij. Naravno da postoje i takvi masteri od kojih je i CD zapis 'kvalitetniji', i naravno da takvi nece biti nista bolji na SACD-u. No, postoji mogucnost da su arhivirane originalne snimke, pa se moze izvesti remastering - tj. ponovni mixdown, pri cemu se vracamo opet na teoretski kvalitetniji materijal.
Bitno je reci da je ovjde upliv osobe koja je radila snimke, procesing, mixdown itd izuzetno velik. Takodjer je vrlo vazno za sto je u originalu radjen master - pravi majstori su znali primjerice kako dodatno podesiti tonalni balans mastera, da bi nakon rezanja za LP balans bio neutralan, poznavajuci sonicni karakter opreme za rezanje. Direktan prenost takvog mastera na primjerice SACD ce dati drugacije zvuceci materijal, koji nije nuzno bolji. Mi koji se sjecamo pocetaka CD-a i reizdanja LP mastera i remastera na CD, sjecamo se i poprilicno promasenih uradaka koju su na CD-u svucali losije od LP-a, iz cega su mnogu zakljucili kako CD format ne valja... sto se kasnije pokazalo netocnim. Cinjenica jest, ipak, da su DSD i hi-res PCM barem teoretski sposobni za bolje, ali sposobnosti formata zapisa su daleko od garancije kvalitetnog materijala.

[the_bebe]

ilimzn

[Master of Disaster]

Ilimzinove postove bi trebalo sažeti u knjigu; nešto poput -tisuću zašto, tisuću zato (zapravo nekoliko tisuća zato )

[LukaTralic]

...pa se moze izvesti remastering - tj. ponovni mixdown, pri cemu se vracamo opet na teoretski kvalitetniji materijal.

Malo bi se nadovezao na ovo gore navedeno. Ne mislim da je netočno, ali malo je neprecizno.
Nakon što se neki materijal u studiju snimi (puno mikrofona, svaki za svoj instrument/glas) to se miksa. Miks je prvi puta da se to djelo pojavljuje u formatu jednog stereo zapisa. Sve prije toga su bile velike količine mono ili stereo kanala koje su nosile samo pojedini instrument. Miks rock/pop glazbe uglavnom je neadekvatan za emitiranje na radio stanicama i ostale oblike masovne konzumacije (čitaj - na lošijim sustavima slušanja zvuči grozno). E onda se od tog miksa radi master. Razlika između miksa i mastera zna biti (ovisno o vrsti glazbe) relativno velika. U prvom redu, master je podosta glasniji od miksa. Uz to može (ali i ne mora) biti malo frekvencijski ispoliran, raširen malo u stereo slici itd.
Kada su se pojavila ta "remaster" izdanja nekih legendarnih snimki iz prošlih (LP) vremena, radilo se u večini slučajeva zapravo o ponovljenom procesu miksa i masteringu tog novog miksa. Možda je "remastering" marketinški bolje zvučao pa se taj izraz prodavao. Ali radilo se o dva procesa.
Striktno tehnički gledano, remastering bi bio da se uzme originalni miks i samo se uradi novi mastering.
Problem s novim masterima, remasterima ili kako ih god marketing zvao, je u tome što se glazba koja je u originalnoj snimci bila relativno živahne dinamike sada prekompresirala i time postala relativno nezanimljiva- uglavnom preglasna i prenapucana. Ta kompresija mastera, pojednostavljeno rečeno smanjenje peakova u odnosu na "meso", na kvalitetnom sustavu slušanja zvuči naporno i bez veze. Ali zato na jeftinim slušalicama ubodenim u iPod koje slušatelj zabije u uho dok se vozi u autobusu taj remaster zvuči jasnije (glasnije) što je bio sasvim dovoljan razlog da izdavačka industrija to napravi i digne lovu od prodaje tog "poboljšanog" reizdanja. Nažalost čisti business...
Inaće, kod ozbiljnih glazbenih (i video) izdanja mastering se radi različito za svaki medij. Ako je npr. za surround DVD, dinamika će biti malo veća nego za stereo PCM CD. I u tom slučaju stvarno ima smisla nabavljati određena izdanja u boljem formatu medija. Ali često se dogodi da izdavač podvali isti master koji je pripremljen za CD i na SACD, i u tom slučaju osim specifikacija formata koji je u svojim mogučnostima superiorniji, razlike u zvuku praktički nema.
Ne moram ni spominjati da su takve podvale češće u "komercijalnoj" muzici koja sama po sebi niti ne cilja na audiofilsko tržište, dok toga u klasici u glavnom nema...

[zbotic]

Čovjek postavio 1. pitanje na forumu, dobio odgovore i onda upisao elektrotehnički fakultet da utvrdi gradivo. Zato se više ne javlja. Nema vremena .

[ilimzn]

...pa se moze izvesti remastering - tj. ponovni mixdown, pri cemu se vracamo opet na teoretski kvalitetniji materijal.

Malo bi se nadovezao na ovo gore navedeno. Ne mislim da je netočno, ali malo je neprecizno.
Nakon što se neki materijal u studiju snimi (puno mikrofona, svaki za svoj instrument/glas) to se miksa. Miks je prvi puta da se to djelo pojavljuje u formatu jednog stereo zapisa. Sve prije toga su bile velike količine mono ili stereo kanala koje su nosile samo pojedini instrument. Miks rock/pop glazbe uglavnom je neadekvatan za emitiranje na radio stanicama i ostale oblike masovne konzumacije (čitaj - na lošijim sustavima slušanja zvuči grozno). E onda se od tog miksa radi master. Razlika između miksa i mastera zna biti (ovisno o vrsti glazbe) relativno velika. U prvom redu, master je podosta glasniji od miksa. Uz to može (ali i ne mora) biti malo frekvencijski ispoliran, raširen malo u stereo slici itd.

Nema problema, potpisujem sve navedeno, ja se nisam bas htio uvaliti u problematiku mixdowna i mastera i dodatnih (ili implicitnih) priprema materijala za odrdjen medij jer je to stvarno onba poslovicna Murphyjevska konzerva s crvima koju kad otvoris, sadrzaj mozes vratiti samo u puno vecu koncervu.
Jednu bi stvar dodao ovdje jer se jako cesto brkaju pojmovi.
Kompresija (ovdje se misli na dinamicku kompresiju) suprotno onom sto bi laik iz izraza zakljucio, rezultira GLASNIJOM snimkom. Naime, efekt je da glasnije postaje manje glasno, tise postaje glasnjie. Dinamika (odnos glasno-tiho) se smanjuje. E kad onda 'nafrljimo' tako da je najglasniji dio snimke na nivou iste glasnoce kao sto je bio najglasniji dio snimke prije proceesiranja, ono sto je prije bilo tiho, sad je znacajno glasnije, tako da je ukupni dojam znacajno veca glasnoca, i isticanje do tad tihih detalja sto zacudjujuce velik broj cak i iskusnih slusaca navodi da za kvalitetniju proglase komprimiranu snimku!

Kada su se pojavila ta "remaster" izdanja nekih legendarnih snimki iz prošlih (LP) vremena, radilo se u večini slučajeva zapravo o ponovljenom procesu miksa i masteringu tog novog miksa. Možda je "remastering" marketinški bolje zvučao pa se taj izraz prodavao. Ali radilo se o dva procesa.
Striktno tehnički gledano, remastering bi bio da se uzme originalni miks i samo se uradi novi mastering.
Problem s novim masterima, remasterima ili kako ih god marketing zvao, je u tome što se glazba koja je u originalnoj snimci bila relativno živahne dinamike sada prekompresirala i time postala relativno nezanimljiva- uglavnom preglasna i prenapucana. Ta kompresija mastera, pojednostavljeno rečeno smanjenje peakova u odnosu na "meso", na kvalitetnom sustavu slušanja zvuči naporno i bez veze. Ali zato na jeftinim slušalicama ubodenim u iPod koje slušatelj zabije u uho dok se vozi u autobusu taj remaster zvuči jasnije (glasnije) što je bio sasvim dovoljan razlog da izdavačka industrija to napravi i digne lovu od prodaje tog "poboljšanog" reizdanja. Nažalost čisti business...

Tu je u kratko objasnjen i najveci problem danasnje muzicke 'industrije'. Vecina ljudi slusa komprimirane snimke jer ih moze slusati u uvjetima koji zapravo nisu za to, radi cega se materijal i priprema za vecinu, cime je krug zatvoren. Poslijedica je da ista ta vecinanema pojma sto je zapravo izgubljeno, niti ima pojam o tome kako neke stvari zapravo zvuce - npr. tradicionalni instrumenti. Danas je na audiofilskim snimkama normalno da se cuje svaki pomak prsta po zici gitare, sto je u realnim uvjetima ponekad tesko cuti i onom koji istu svira, kamo li slusatelju u publici - mikrofon je na centimetre od zica, sto bi bio ekvivalent slusatelja s uhom na istoj udaljenosti. To su stvarni uvjeti slusanja?!

Inaće, kod ozbiljnih glazbenih (i video) izdanja mastering se radi različito za svaki medij. Ako je npr. za surround DVD, dinamika će biti malo veća nego za stereo PCM CD. I u tom slučaju stvarno ima smisla nabavljati određena izdanja u boljem formatu medija. Ali često se dogodi da izdavač podvali isti master koji je pripremljen za CD i na SACD, i u tom slučaju osim specifikacija formata koji je u svojim mogučnostima superiorniji, razlike u zvuku praktički nema.
Ne moram ni spominjati da su takve podvale češće u "komercijalnoj" muzici koja sama po sebi niti ne cilja na audiofilsko tržište, dok toga u klasici u glavnom nema...

Ponovno, potpisujem. KAd smo vec kod toga, vrijedi reci da su masteri za LP itekako 'polirani', dapace u nekim slucajevima se vec kod snimanja i mixdowna vodilo racuna o tome. O 'detaljima' tipa smjestaj materijala blize vanjskom ili unutrasnjem rubu LP-a da ne pricam, vanjski ima gotovo trostruko vecu obodnu brzinu i proporcionalno tome bolje specifikacije frekventnog raspona i donekle dinamike. A onda su tu i pravi detalji, tipa kakve je dodatne ekvalizacije imao rezac (inace ovo je polemika koja je u neke RIAA korekcijske ampove uvela dodatnu vremensku konstantu na ultrazvucnim frekvencijama). Tadasnji su majstori znali 'na uho' kompenzirati ono sto su percipirali kao specificnosti opreme. Master za tako nesto definitivno NE zvuci kao gotovi LP pa makar to bio dragulj iz prve serije otisaka, bez obzira na medij, i posloziti to da bude slicno uopce nije mali problem, a rijesivost istog je opoprilicno upitna i u najboljim uvjetima. Ovo je inace odgovorno za 99% prigovora o razlici u zvuku istog materijala LP-u u odnosu na digitalne medije. Ovakvih stvari ima puno manje kad se tice razlika izmedju razlicitih digitalnih medija, no neki imaju i svojih posebnosti, primjerice DVD suround formati (DD i DTS) te srodni i rijetki DTS audio CD.