Regulirano napajanje za pojačalo

[Mate]

Evo još jedan aspekt.
Tu je previše elemenata. Neka i jedan cikne, loš spoj, ili nešto treće, ode jedna strana napajanja ili u najmanju ruku dogoditi će se nesimetrija na izlazu. A što će se onda dogoditi dalje?
A onda još jedan. Gubitke na regulatoru treba pokriti iz transformatora. Znači da treba i značajno jači trafo i ispravljač.

[zbotic]

Ista je vjerojatnost da ti se to dogodi i unutar pojačala. Po tvojoj logici Mark Levinson (sa milijun dijelova) ne bi nikad ni proradio.
BTW kada spominješ loš spoj u 30 godina još mi se nije dogodio hladni lem, a neki uređaji su količinom ugrađenog stvarno bili "groblje dijelova". Upravo jednog fotografiram...

[ilimzn]

Pa recimo da uzmem 10V i da računam sa prosječnom strujom od 5A, to je samo 50W za ohladiti. Onako od oka to je hladilo 150 x 100 x 50.
Nemojte me sad hvatat na ekologiju, ionako mi je sve u A klasi

G;avni trik i je u procjeni koliko je maksimalno opterecenje i iz toga kolika je maksimalna ocekivana razlika napona ulaza i izlaza regulatora. U stvarnosti prosjecna struja od 5A je debelo pretjerana s obzirom da je za 5A PROSJECNO na rubu clippinga za sinusni signal u klasi AB maksimalna struja oko 14A, dovoljno za oko 780W u 8 ohma, 390 u 4 ohma itd, ako je struja mirovanja zanemariva u odnosu na tu cifru. U klasi A bi situacija bila sasvim neka druga s obzirom da (ovisno o topologiji) prosjek je jednak struji mirovanja i iznosi tocno pola maksimalne struje, ili, u gorem slucaju, a to je single-ended verzija, iznosi tocno maksimum struje.
Inace 50W na hladilu 150x100x50 je pomalo 'wishful thinking', iako ovisi o tipu i boji hladila.

Normalna procedura po kojoj se ovo odredjuje je opteretiti granu napajanja s prosjecnom strujom pri maksimalnoj izlaznoj snazi u najmanji ocekivani izlazni otpor, i proracunati ispravljac i filtriranje za zeljenu valovitost, pri minimalnom naponu mreze. Ili, obrnuto, izracunati (ili simulirati) valovitost pri minimalnom naponu mreze za zeljeni ispravljac i filtraciju. Na tu cifru se dodaje minimalni napon koji je uopce potreban za rad stabilizatora (drop-out napon) i to je minimum koliko treba biti razlika izmedju ulaza i izlaza u praznom hodu. U stvarnosti, ako pricamo o klasi AB, disipacija na regulatoru ce biti znacajno manja nego proracunati maksimum, jer je srednja vrijednost izlazne snage za audio signal tek mali postotak maksimuma. Osim toga, ovdje je kontra-produktivno smanjivati valovitost, s obzirom da je upravo radi nje pri punoj snazi disipacija na regulatoru gotovo prepolovljena - radi valovitosti je srednja vrijednost pada napona na regulatoru nesto veca od pola amplitude valovitosti, sto za isti faktor smanjuje disipaciju. Za ovakve stabilizatore (dakle izracunate kao gore, a ne univerzalne), SOA izlaznih tranzistora u stabilizatoru generalno nije problem jer je ideja smanjiti maksimalni pad napona na stabilizatoru, i tu obicno ispadnu cifre kod kojih su tranzistori limitirani jedino disipacijom. No, kojekakvi tranzijentni uvjeti, npr aktiviranje zastite, ili jednostavno korisnicka greska, postavljen prenizak napon izlaza, mogu dovesti do problema. Jedan od lijekova (ali oprez sa stabilnoscu!) je uporaba MOSFET-a.

Opcenito, pojacalo koje se napaja iz istog ttakvog ispravljaca ali bez stabilizatora, imat ce tek malo veci maksimalni izlazni napon prije clippinga (nakon toga ce clipping imati 'otisak' valovitosti na odrezanom dijelu signala sto zvuci vrlo lose), a disipacija na izlaznim tranzistorima ce biti prakticno ista kao za isto pojacalo, s istim ispravljacem, ali s regulatorom. Razlika ce biti da ce pojacalo moci razviti jednaku izlaznu snagu u pikovima kao i pod kontinuiranim opterecenjem, s razlikom da ce clipping biti (pod uvjetom da je samo pojacalo na visini zadatka) cist. Ako je to dovoljan razlog za uporabu stabilizatora, samo naprijed.

U tom slucaju je jako dobro pitanje koliko kompleksan treba biti sam stabilizator, i za iole propisno rijeseno pojacalo, odgovor je da ce i najjednostavniji stabilizator bez povratne veze odraditi 99.5% posla u odnosu na idealnih 100%, a kompleksniji stabilizator treba gledati kao dio pojacala pri odredjivanju uvjeta stabilnosti, sto moze biti problem. Ovo je pogotovo bitno ako stabilizator ujedno implementira i funkciju zastite, za datu shemu bi se moglo reci da po tom pitanju ne bi bilo lose malo pogledati u simulatoru sto se dogadja kad se zastita ukljuci.

Usput, sto se dogadja ako se prekine kontakt trimera za podesavanje, npr. dok se isti podesava (klasicni trimeri tokom podesavanja radi DC struje kroz klizac mogu iskriti i djelomicno gubiti kontakt...)?

[zbotic]

Pa ako diferencijal ne bude u funkciji napon te grane biti će 0.

Općenito radi sigurnosti mogao bih ugraditi zaštitu sa UPC1237 tako da ako zbirno razlika napona + i - grane regulatora bude veća od 1V regulator se isključi, samo je problem gdje ga ugasiti, a da releji ne budu opterećeni DC-om i da sve skupa brzo reagira.

Da ponovim prijašnje pitanje; je li bolje ostaviti dolje compound par ili napraviti Darlington kao gore ili je svejedno? Komplementarnih tranzistora imam.

[sstrsat]

U tom slucaju je jako dobro pitanje koliko kompleksan treba biti sam stabilizator, i za iole propisno rijeseno pojacalo, odgovor je da ce i najjednostavniji stabilizator bez povratne veze odraditi 99.5% posla u odnosu na idealnih 100%, a kompleksniji stabilizator treba gledati kao dio pojacala pri odredjivanju uvjeta stabilnosti, sto moze biti problem. Ovo je pogotovo bitno ako stabilizator ujedno implementira i funkciju zastite, za datu shemu bi se moglo reci da po tom pitanju ne bi bilo lose malo pogledati u simulatoru sto se dogadja kad se zastita ukljuci.

Ovo i je jedna od onih "kriticnih tocki" o kojoj se nazalost premalo razmislja kad se (precesto) generalno proglasava da je sama stabilizacija napona onaj carobni stapic koji ce i od loseg / prosjecnog pojacala napravit cudo. Tu mogu rec da se u potpunosti slazen sa ovom Zeljkovom generalnom procjenom da ce najjednostavniji stabilizator odradit 99,5 % posla i jos bi dodal da ce u velikom broju slucajeva takav stabilizator postic i bolje rezultate od vrlo kompleksnog stabilizatora.
Tome je jedan od uzroka cinjenica da se precesto konstruktor stabilizatora (da li zbog neznanja ili nedostatka volje za dubljom analizom) ogranicava na razmisljanje o tome kako se stabilizator ponasa samo u statickim uvitima pa neki takav kompleksni stabilizator proglasava savrsenim. A takav kompleksni stabilizator je u osnovi i najvecem broju slucajeva sistem koji monitorira DC napon na izlazu i putem povratne veze vrsi korekcije. Sve je to divno i krasno dok pricamo samo o DC-u u uvjetima stalne potrosnje ili njezinih eventualnih sporih varijacija ali se tu precesto ispusta iz vida da je tipicno AB-pojacalo sa aspekta stabilizatora jedno vrlo jako promjenljivo opterecenje i to random promjenljivo u ovisnosti o trenutnoj amplitudi signala. Nije cak ni realno A-pojacalo u potpunosti bez tih osobina mada su one kod njega naravno puno manje.
I naravno da se onda desava da povratna veza takvog kompleksnog stabilizatora reagira ne samo na cisti DC na izlazu iz njega (na ca bi zapravo jedino i tribala reagirat) nego i na sve takve povratne pojave koje dolaze iz samog pojacala a problem jos dodatno dodatno komplicira eventualni ulazak pojacala u kliping. Tu se vrlo lako stvaraju uvjeti za potencijalne nestabilnosti ili u najmanju ruku za odredjeni "zvucni potpis".
Izvodjenje "idealnog" kompleksnog stabilizatora koji ce imat nultu varijaciju DC-a a pritom bit neositljiv na sve te monade koje mu ovakav varijabilni teret upravljan audio signalom predstavlja nije nemoguce ali nije nimalo lako i zahtiva ne samo jako puno teoretskog pripremnog rada oko analize svih tih pojava nego generalno i podosta njerenja i korekcija "u hodu" na realiziranom stabilizatoru (sa jako dobrom mjernom opremom)

Zato nije tesko izvuc zakljucak onome ca je Zeljko vec indirektno navel da ne triba ic na nista vise od najjednostavnijeg stabilizatora. Takav jednostavni stabilizator koji je generalno ogranicen na to da monitorira samo ulaznu stranu (bazicno samo sporo promjenljive varijacije mreze) ce ipak odrzat dovoljno veliku stabilnost DC-a (naravno, malo manju nego kompleksni stabilizator ali ipak vise nego dovoljnu) a pritom ce bit daleko daleko imuniji na te negativne povratne pojave koje mu samo pojacalo stvara.

A kad govorimo o A-pojacalu ka potrosacu onda zapravo stabilizator i nije potriban i uglavnom ce propisna filtracija sa pokojom RC ili LC celijom i dovoljno velikim (naravno dobro bypassiranim) elkima koji mogu skladistit dovoljno energije bit najcesce zapravo puno bolje rjesenje. Pogotovo ako driverski i izlazni dio pojacala imaju posebna napajanja.

[ilimzn]

Pa ako diferencijal ne bude u funkciji napon te grane biti će 0.

Općenito radi sigurnosti mogao bih ugraditi zaštitu sa UPC1237 tako da ako zbirno razlika napona + i - grane regulatora bude veća od 1V regulator se isključi, samo je problem gdje ga ugasiti, a da releji ne budu opterećeni DC-om i da sve skupa brzo reagira.

Da ponovim prijašnje pitanje; je li bolje ostaviti dolje compound par ili napraviti Darlington kao gore ili je svejedno? Komplementarnih tranzistora imam.

Pogledaj kako je izvedena prekostrujna zastita. Tu se mozes 'ugurati' preko par dioda ili jos bolje, optocouplera. U principu da li razlika napona utice na rad pojacala ovisi o topologiji pojacala, igeneralno ako je to na nekoj visini, nece bitno uticati. No, moguce je da ce clipping biti asimetrican, sto ce rezultirati DC komponentom u izlazu, pa ce se opet aktivirati zastita.
Izuzetak su vrlo jednostavna pojacala, o tome nesto vise u slijedecem postu. Stabilizirano napajanje ima potencijal da se na njemu izvede kvalitetno prekostrujna zastita koja nije direktno na putu signala, to bi svakako bilo podrucje kojim bi se moglo malo vise pozabaviti.
Ako imas komplementarne tranzistor, koristi ih. Osim ako mislis da ce drugacije zvucati nego originalna shema

[ilimzn]

Izvodjenje "idealnog" kompleksnog stabilizatora koji ce imat nultu varijaciju DC-a a pritom bit neositljiv na sve te monade koje mu ovakav varijabilni teret upravljan audio signalom predstavlja nije nemoguce ali nije nimalo lako i zahtiva ne samo jako puno teoretskog pripremnog rada oko analize svih tih pojava nego generalno i podosta njerenja i korekcija "u hodu" na realiziranom stabilizatoru (sa jako dobrom mjernom opremom)

Dodao bi ovdje da je zapravo jako veliko pitanje do koje je mjere uopce potrebno stabilizirati napon napajanja. Naime, ovo nije matematika (umjetnost zamislivog) vec inzenjering (umjetnost prakticno izvedivog). Ovdje cu za tren zanemariti jedan drugi aspekt stabilizatora napona, a to je redukcija rezidualne AC komponente mreze kao takve, tj. filtriranje - ona je zapravo podfunkcija stabilizatora, ali gledano sa strane pojacala postoji razlika izmedju filtriranja i stabilizacije napona, prvo nuzno ne povlaci drugo.

Kao sto je moguce izvesti pojacalo bez NFB-a, tako j emoguce izvesti i stabilizator napona - u biti princip je vrlo slican samo potonji radi s fiksnim 'ulaznim naponom'. I najjednostavniji (ali propisno izvedeni) stabilizator ce, pod uvjetom da ima kvalitetan izvor referentnog napona, osigurati stabilnost napona reda 1%-2% od nule do maksimuma opterecenja. Drugim rijecima, pri varijabilnom opterecenju kakvo je pojacalo u klasi AB, u napajanju iza stabilizatora ce se pojaviti 'imprint' jednog dijela izlaznog signala, najcesce prilicno izoblicen, u okvirnim granica od 1-2% tog signala. Realno, u odnosu na isto pojacalo, ispravljac i filter bez stabilizatora, udio kojekakvih AC komponenti, bilo radi valovitosti ispravljanja, bilo imprinta izlaznog signala bit ce smanjen 50-100 puta, dakle 34-40dB, ponekad i znacajno vise s obzirom da bi ispravljac s filtriranjem pripremljenim za stabilizator imalo znacajno vecu valovitost nego sto bi bilo ocekivano za 'dobro konstruirano pojacalo s nestabiliziranim napajanjem'. Otpornost na fluktuacije mreze i razno drugo smece koje uspije doci kroz ispravljac, prvenstveno ovisi o kvaliteti referentnog napona. Izvor reference lako moze biti i stabilizator s povratnom vezom, no problemi stabilnosti su ovdje toliko umanjeni da se mogu prakticno zanemariti. Naime, ovdje sustav s povratnom vezom (referenca) vidi smetnje koje generira u napajanju samo pojacalo smanjeno na onih istih 1-2% njihove stvarne vrijednosti (klasicni stabilizator s NFB-om se mora boriti svojim NFB-om protiv punog iznosa i time ga smanjiti na tu ili nizu mjeru, sto je znacajno tezi zadatak).

Ova racunica govori jos jednu bitnu stvar - ako iz istog stabiliziranog izvora napajamo oba kanala pojacala, tada ce svaki kanal 'vidjeti' onaj drugi u proporcionano smanjenoj mjeri - 1-2% nego u slucaju bez stabilizacije. Ako svaki kanal ima svoj stabilizator, tada smetnje iz pojacala moraju proci kroz jedan stabilizator unazad u filter, pa zatim kroz drugi u naprijed, da bi dosle u drugi kanal - iako prigusenje nije kompletno aditivno, smanjenje uticaja je jos vece.

E sad, ovdje slijedi jedna jako bitna poanta. Sva pojacala osim najjednostavnijih konstrukcija su u stvarnosti medjusobno spojena manja pojacala, koje nazivamo stupnjevima, a ovdje nas konkretno zanima spoj kroz napajanje.
Medjutim, pojedini stupnjevi pojacala cesto imaju vrlo razlicite nacine kako i koliko opterecuju izvor napajanja. Isto tako, u velikom broju slucajeva mozemo izlazni stupanj pojacala gledati isto kao i izlazni dio stabilizatora, pri cemu da bi dobili kvalitetni izlazni signal, naravno kvalitetu moramo osigurati na ulazu tog stupnja - slicno kao sto smo kod jednostavnog stabilizatora morali osigurati kvalitetan referentni napon. Ono sto gotovo u pravilu pokaze analiza napajanja pojedinih stupnjeva, je da ulazni stupnjevi rade u klasi A i struja potrosnje ima kosntantnu srednju vrijednost (a kod nekih topologija i opcenito konstantnu vrijednost), koja je visestruko manja od struja koje se pojavljuju u izlaznim stupnjevima, cesto se radi i o par redova velicine. Radi toga nije tesko opravdati ideju da se bitni pomaci mogu postici stabilizacijom napona napajanja ulaznih stupnjeva, gdje ce radi relativno konstantnih struja (i u cudnim uvjetima rada kao npr. clipping) opterecenje koje vidi stabilizator biti relativno konstantno, pa je i i zbor nacina stabilizacije puno veci, a uporaba kompleksnih regulatora sigurnija. No, tu se vracamo na analizu pojacala - jako ce se cesto pokazati da je dovoljno osigurati FILTRIRANJE a ne apsolutnu stabilnost napona u DC smislu! I time dolazimo do jos jedne bitne poante, u nastavku:

A kad govorimo o A-pojacalu ka potrosacu onda zapravo stabilizator i nije potriban i uglavnom ce propisna filtracija sa pokojom RC ili LC celijom i dovoljno velikim (naravno dobro bypassiranim) elkima koji mogu skladistit dovoljno energije bit najcesce zapravo puno bolje rjesenje. Pogotovo ako driverski i izlazni dio pojacala imaju posebna napajanja.

Ovdje je upravo indirektno spomenuta razlika izmedju funkcije filtriranja, koja se moze izvesti i posve pasivno, i stabilizacije napona, cemu je filtriranje implicitna karakteristika, sto vec nije toliko jednostavno.
Vrlo jednostavna pojacala radi svoje jednostavnosti cesto ne mogu idealno implementirati mehanizme i mjere koje sprecavaju uticaj AC komponente u napajanju na izlaz. Medjutim, u najvecem broju slucajeva, upravo je potrebno maknuti AC komponentu iznad neke vrlo niske frekvencije, dok konstantnost napona (u DC smislu, da to bas mora biti stalno X volti) nije toliko bitna. Stovise, dozvoljeno je da napon varira ali naravno da su varijacije frekventno daleko ispod najnize frekvencije koju pojacalo pojacava, dakle pricamo o sporim varijacijama i fluktuacijama mreze i sl. Sklopovi koji aktivno to postizu su jos jednostavniji od stabilizatora napona i zovu se mnozaci kapaciteta. Njihova je uporaba uvijek nesto o cemu treba razmsiliti kada analiza pasivne filtracije pokaze da trebamo velike elektrolite i zavojnice, jer ce ovakav aktivni sklop imati velike prednosti po pitanju cijene, a gotovo u pravilu i gabarita, cak i po cijenu dodatne topline i povecanog ili dodatnog hladila.

Na kraju nas ova diskusija (monolog? ) dovodi do jednog aspekta ovog problema koji je svojstven audiofilskom svijetu. Zanemarimo li pitanja prakticnosti i cijene, svaki inzenjer vrijedan te titule postavio bi pitanje koliko smisla ima vrlo jednostavno pojacalo ako za njegov korektni rad treba stabilizator visestruke kompleksnosti - to najcesce znaci da su sklopovi koji su trebali biti u pojacalu, zavrsilu u 'ispravljacu', po sistemu 'brigo moja, predji na drugoga', i sto je jos gore, umjesto da direktno stabiliziraju rad pojacala, rade to indirektno kroz napajanje, 'iz druge ruke'. Mislim da bi to pitanje trebao postaviti i relativni laik ako se zaista pokaze da aktivno filtriranje ili stabilizacija rezultira velikim pomakom u kvaliteti osnovne funkcije cijelog sklopa, jer bi tako nesto cak i s stanovista 'elegancije koncepta' poprilicno smrdilo, kao da netko napravi prekrasnu skulpturu ciji je smisao izrazen krajnjom jednostavnoscu, ali da bi skulptura mogla postojati i bilo tko shvatiti njen smisao, oko nje mora biti elegantna zgrada od 200 kompliciranih elemenata. Einstein je istina jednom rekao da stvari trebaju biti najjednostavnije moguce, ali ne i jednostavnije od toga, no ovdje zalazimo u sferu prividne jednostavnosti. U ovom mom primjeru skulpture, postavlja se pitanje nije li cijela zgrada sa sadrzajem zapravo skulptura, i koliko god primjer mozda izgledao apsurdno, on je vrlo relevantan - zadnji puta kad me netko pitao 'gdje je put signala', odgovor koji sam dao je da je svugdje put signala, samo je pitanje koliko. U primjeru jednostavnog pojacala koje treba kompleksni stabilizator, koji dio koliko 'svira'? Zanimljivo pitanje, zar ne?

[pinco]

Iz ove analize dobija san zakljućak da se stabilizacija napajanja izlaznoga stupnja baš i ne isplati, tj. više se isplati dobro dizajnirat klasićni ispravljać. Dok stabilizacija ulaznih stupnjeva ima smisla pogotovo kad se uzme u bozir cijena, dimenzije i kompliciranost izvedbe.... Ćak i u nekome neogranićenome buđetu nema garancije....
Mene je nešto uvik zanimalo.......
Ćesto se po forumima, raspravama i sl. kapacitet filterskih kondenzatora dovodi u vezu sa kvaliteton, kolićinon basa itd....
Nekako laićki mi to nije bilo nikad jasno, možda se i varan, ali ako imamo ispravljeni napon napajanja, i sve do pojave clippinga, tj. dok signal ne priđe najniži točku valovitosti napajanja napon na pojačalu je dovoljan za taj signal, time ni bas neće bit jaći ili slabiji nego onolki kolki triba bit.
Naravno uz uvjet da je transformator pravilno dizajniran, da ne pada u zasićenje pri većeme opterećenju, pa se stvaraju neznan koje prelazne pojave.... Itd.... Kad bi stavili bitno većki kapacitet koji nije pridviđen u dizajnu, pitanje je kako bi se to odnosilo na trafo, diode i sl.
Postavlja se pitanje, ajmo reć za AB klasu, koja predvladava, kako nać sritni omjer, snage trafa i kapaciteta kondenzatora, za datu snagu..... Pretpostavljan da u nižoj klasi radi cijene konstruktori idu na to da AB klasa će ritko radit baš cilo vrime u ponome opterećenju i to oba kanala.
Ako bi dizajnirali ultimativno pojačalo AB klase od napr 100W koje radi stabilno na 8R i 4R u punoj snagi bili bija raćun za trafo 200W+iskoristivost AB klase plus gubitci u transformatoru itd, tada bi trafo triba bit proraćunat za veče kapacitivno opterećenje ili se ne mislit i stavit bitno veči trafo od potribnoga.
Malo san izaša iz teme, ali bi bilo zanimljivo vidit dobru alternativu, posebno nakon ove analize.......
Ja san proućava dosta tekstove Ilimzna o napajanjima i iman jedno pojačalo u izgradnji i za 100W pojačalo uzeja san 300VA toroide po kanalu ali motano na 1,2T, pa su ispali dimenzijama bliže 400-450VA, i iza 22000uF kapaciteta po grani. Mislin da je moglo i manje. Kad san davno nešto testira nisan primjetija bitnu razliku između 4700uF i 15000uF.... Ako je trafo dobro dimenzioniran iman neki pridosjećaj da je potribno dosta manje kapaciteta nego šta inaće mislimo da triba za rad u AB klasi. Naravno ovisi i o visini napona napajanja.

[zbotic]

Pitanje ti je dugo, a odgovor kratak. Što snažniji transformator i što veći ukupni kapacitet kondezatora, to bolje. Problem je pri uključivanju takvog kapaciteta što je jedno vrijeme transformator u kratkom spoju. Za to savladati služi soft start. Također je bitna stavka i kvaliteta elektrolita odnosno niska ukupna impedancija ispravljača. Obrazloženje je u tome da svaki pad napona u ispravljaču koji je uzrokovan nelinearnim opterećenjem pojačala je "novi zvuk".
Sve ostalo na ovu temu je "akademska" rasprava u svrhu marketinga.

Naravno ako razmatramo što je racionalno ili ekonomski opravdano onda je računica kompleksnija. U to se ne bih upuštao.

[pinco]

Djelomićno se slažen al to nije odgovor na moje pitanje, nema smisla dozat snagu trafa i kapacitet kondenzatora do u nedogled, postoji granica kad se postigne omjer optimalnoga, di naknadna povećavanja ne donosu neku dobit, to je moje pitanje.
Kod dobrih starijih konstrukcija di se koristija inženjerski pristup ritko će se vidit šta jaći trafo i šta više kapaciteta, obićno je bila kombinacija. Pritirivanje u kapacitetu dovodi do stresa ispravljaća zbog velikih pikova struja punjenja... Kod klasićno motanih toroida kakve mi kupujemo, obićno su motani na indukciju 1,6-1,8T, di sam proizvođać ih radi za nekih 1000uF kapaciteta po amperu struje iz ispravljaća.... Zato se obićno trafo pridimenzionira da uopće može izdržat tolki kapacitet bez da upadne u zasićenje...... Ispravljać koji ima još usto elektrolite niske impedancije ima ogromne pikove struje punjenja koja ujedno bi tribala bit manja od deklarirane struje trafa x1,41....
Nije baš sve tako jednostavno, kad dvv tutorijal o napajanjima